'Sjećanje šume' Damira Karakaša (Sandorf, 2016.) može se opisati kao fragmentarna povijest jedne obitelji, ali taj je roman, dakako, mnogo više od toga, navodi žiri u svome pojašnjenju izbora finalista.

'(Roman) funkcionira i komunicira na dvije razine, onoj izrečenoj i onoj prešućenoj o kojoj možemo samo nizati pretpostavke. To tekstualno nesvjesno u ovom je romanu snažno prisutno i, osim što obogaćuje pripovjedni svijet mogućim tumačenjima, funkcionira kao učinkovit kreator atmosfere neizvjesnosti. Šuma i selo u kojima se odvija radnja predstavljaju svijet za sebe, izvan kojeg ne postoji ništa, ali koji je sam bezvremenski i u tom smislu ta šuma i selo zadobivaju simboličku vrijednost koja nadilazi onu koju dobivaju nizanjem događaja i zbivanja', piše žiri.

Za zbirku poezije 'Tamni čovjek Birger' (V.B.Z., 2016.) Martine Vidaić, podijeljenu u pet ciklusa, članovi žirija navode da je otvara onaj naslovljen prema stvarnoj djevojčici, žrtvi zlostavljanja koja je s jedanaest godina počinila ubojstvo. Time je zadan prevladavajući ton knjige.

'On je mračan, a često mučan i tjeskoban. Vidaić u pjesmama, često kritički, piše o osobnom i svakodnevnom. U tihom sukobu sa svijetom, s nametnutom svakodnevicom, obiteljskim običajima, s opresivnim praksama patrijarhata subjekt progovara kroz specifičan jezični iskaz bogat začudnim figurama.'

Već od uvodnih rečenica romana 'Minus sapiens' (OceanMore, 2017.) Zorana Roška – 'Iz usta mi teče krv, ali ne moja. Ili jest moja krv, ali nisu usta.' – jasno je da prije polaska na ovaj eksperimentalno-čitalački trip treba raspakirati osnovni komplet za interpretacijsko preživljavanje i zaboraviti ga do neke druge prilike, piše u objašnjenju žiri.

'Sve što u romanu slijedi nema nikakve veze s bilo čim što je romanu prethodilo u domaćoj književnosti. Kada bi njegova izvrnuta, razlomljena radnja imala nešto nalik na okosnicu, ona bi glasila otprilike ovako: Herzog, tj. jedna verzija redatelja Wernera Herzoga iz svijeta koji imamo običaj smatrati 'našim' i 'stvarnim', putuje u 16. stoljeće, preuzima identitet markiza de Gilgamea pa prati Michela de Montaignea na njegovoj putopisnoj ekspediciji ne bi li snimio film o vodi koju de Montaigne usput pije. A tek tu stvari postaju zaista zanimljive. Ili uzbudljivo dosadne; ovisno o tome što tko od književnosti očekuje', upozoravaju članovi žirija dodajući kako je u pitanju roman 'za koji se ne može reći da je sasvim drukčiji od kompletne domaće književne produkcije samo zato što ga s tom produkcijom uglavnom nema smisla uspoređivati: duhovit, temeljito iščašen, jedinstven'.

O 'Stajskoj bolesti' (Sandorf, 2016.) Slađane Bukovac navode da kriminalistička potka romana - 'koja uključuje ubojstvo žene ispred tzv. sigurne kuće, svakodnevnu mizoginiju, trgovinu ljudima, trovanje životinja, korupciju lokalnih vlasti - ne služi tome da čitaoce zavede frenetičnim spektaklom nasilja, nego da strpljivo raspleće i razotkriva socijalne mehanizme koji takvo nasilje proizvode'.

'Priča, najvećim dijelom smještena u gluhu poratnu hrvatsku provinciju i najvećim dijelom osovljena oko lika neobične, melankolične, autorefleksivne buntovnice Jelene, oslanja se na naslovnu metaforu 'stajske bolesti': stanja posvemašnje apatije ili nekontrolirane nervoze koja obuzima konje kada provedu previše vremena u staji, na zatvorenom. S farme konja za terapijsko jahanje, na kojoj živi s partnerom kojega upoznajemo tek pod imenom-funkcijom Pravednik, Jelena promatra kako stajska bolest paralizira čitavo klaustrofobično, temeljito deziluzionizirano, tranzicijski dezorijentirano društvo: na kocki je ovdje elementarna mogućnost individualnog izbora, minimalnog otpora, promjene vlastitih životnih okolnosti i mogućnosti', piše žiri koji je za posljednjeg finalista izabrao Kristiana Novaka i roman 'Ciganin, ali najljepši' (OceanMore, 2016.)

'Svjedočanstvo prostora i trenutka čitatelju se ukazuje u fragmentima trakskripata četvero pripovjedača: Milene koja se po isteku 'najboljih godina' vratila u rodni Sabolščak, kurdskog izbjeglice Nuzata na putu u Francusku, policajca Plančića koji na teren dolazi iz Zagreba te naratora koji ti se izrazom i iskazom možda najviše unosi u lice, Sandija, tog Ciganina (ali Mileni najljepšeg) čija je socijalna i kulturna pozicija jasno najavljena i 'obeščašćena' u suprotnom vezniku 'ali' koji nastoji opravdati nelagodu rubne inkluzije drugog i drugačijeg u središnjicu kulture korijena u kojoj, obeskorijenjen i nomadičan, drugi i drugačiji pluta ne bi li se i sam na tren u njoj zadržao', piše žiri u objašnjenju dodajući kako su Milena i Sandi 'samo dio ljudskog orkestra ovog polifonog romana, u kojemu se svaki akter do samouništenja uvjerava da je uvjeren da živi':

'Stilski, pripovjedno, s nesvakidašnjim intelektualnim nabojem, umnoženim introspekcijama, perfekcionističkom polifonijom decentrirane fokalizacije kojom se slaže mozaik nedokučive banalnosti dobra i zla, svojom ljepotom koja njezina čitatelja pretvori u prijatelja, ova knjiga jedinstvena je u hrvatskoj suvremenoj književnosti'.

Nagradu Janko Polić Kamov za najbolje književno djelo - proze, poezije i drame - napisano na hrvatskoj jeziku, Hrvatsko društvo pisaca ustanovilo je 2014. Kriterij odabira prije svega je književna izvrsnost, ali nagrada također promiče stilsko-jezičnu i tematsku inovativnost.

Na ovogodišnji natječaj prijavljena su 63 naslova objavljena od 1. srpnja 2016. do 30. lipnja 2017. Osim navedenih finalista, među deset polufinalista našli su se i Ludwig Bauer s romanom 'Šoferi' (Fraktura), Dražen Katunarić sa 'Smiješkom Padra Pija' (Hena Com), Maja Ručević, 'Je suis Jednoruki' (Algoritam), Nada Topić, 'Male stvari' (V.B.Z.) i Nora Verde, 'O ljubavi, batinama i revoluciji' (Sandorf).