"Prije točno mjesec dana, 17. ožujka, u Amsterdamu je preminula Dubravka Ugrešić. Od tog trenutka uslijedile su nebrojene reakcije sa svih strana svijeta. Četiri zagrebačka izdavača organizirala su ovu komemoraciju", izjavio je na početku komemoracije Petar Milat, jedan od izdavača, nakon što je zbor Pjev otpjevao prvu od tri večerašnje pjesme.

Prvi video insert prikazao je Dubravku Ugrešić koja priča o konceptu doma – Amsterdam ili Zagreb. "Idem doma u Amsterdam. Možda se to može promijeniti, ali mislim da to prestaje biti važno. Nigdje nismo doma, samo što većina ljudi to ne zna. Naprosto mi se to dogodilo, naprosto sam otišla od kuće."

Pred potom govornicu dolazi izdavač Seid Serdarević iz kuće Fraktura s tekstom Olje Savičević Ivančević napisanim za podlistak Nada zagrebačkih Novosti, koji je pročitao, s obzirom na to da se spisateljica razboljela. "Čitati Dubravku Ugrešić ne znači pročitati 'Šteficu' ili 'Babu Jagu'. Svi njeni romani, kojima je 'Lisica' tek epilog, jedan su veliki roman, jedinstvena priča iz pera slavenske Šeherezade (kako je Ugrešić opisala spisateljice), priča koja je rasla desetljećima." Tekst je u cijelosti dostupan ovdje.

Rada Iveković obratila se videom iz Pariza. Teško je prenijeti sve što je u svom dvadesetominutnom govoru rekla, ali vrijedi istaknuti najvažnije dijelove. "Ne bih htjela plačljivo, ni Dubravka ne bi tako htjela. Bolje se to ne može iskazati nego što su to napravili Svetlana Slapšak i drugi. Dubravku sam upoznala pred posljednji rat. Imala je još projekata za knjige. U svojoj povučenosti i vragolastom prkosu bila je uzor drugima. Ostala je curica u odraslom tijelu. Iako je živjela u Amsterdamu, nastavila je pisati na svom jeziku. U njenim je pisanijama uvijek bilo otvorenosti i slojevitosti. Opredijelila se za eutanaziju, prije nego stvar postane još gora. U okolnostima lova na vještice, biti proglašena vješticom može biti samo čast. Mi nikad nismo bile u Riju!"

"Ima neka neobična stvar sa smrću Dubravke Ugrešić. Naše zajednice su izgubile njenom smrću. Kada zajednica gubi i kada taj gubitak osjetimo kao zajednički, zaustavimo vreme, možda pustimo film po njezinom scenariju. U Srbiji toga nije bilo. Njezin sukob sa zajednicama, hrvatskom i srpskom, još traje, i poslije smrti. Ja sam imao sreće da radim u B92 kada smo izdali 'Muzej bezuvjetne predaje'. Radili smo dugo i radili smo dobro. Dubravka je bila dete, postavljala je suštinska pitanja, bila je detinje naivna u najboljem mogućem smislu. Bila je izuzetno informisana i izuzetno obrazovana. Upustila se u nemoguću borbu. Kako ćemo dalje s njenim knjigama, tko će ih objavljivati?", zapitao se neposredno nakon Iveković u emotivnom govoru Dejan Ilić, njezin izdavač iz Srbije.

Viktor Ivančić nije mogao biti prisutan pa se nazočnima obratio oštrim audio isječkom: "'Previše jedinstva u premalo prostora', tako bi mogla glasiti jedna od kraćih i ne nužno manje preciznih definicija Hrvatske, one Hrvatske koja je serijom dobro odmjerenih udaraca, jer se višak jedinstva osigurava viškom nasilja, Dubravki Ugrešić pokazala izlazna vrata. Napuštanje ćelije svakako predstavlja izlazak na slobodu, no ostaje pitanje u kolikoj je mjeri taj izlazak doista potpun, koliko tebe ostaje u ćeliji ili, u goroj varijanti, ćelije u tebi."

Svetlana Slapšak izjavila je, između ostaloga, i sljedeće: "Dubravka Ugrešić bila je lepa, bila je lepa u svakom trenutku svog života. Nikada nije podlegla nijednoj detinjoj iluziji, što god o tome rekli drugi. Kao književnica je eksperimentisala. Dubravka Ugrešić bila je 100 odsto ispunjen stvaralac, znala je da piše za apsolutno sve medije. Bila je feministkinja izuzetnog tipa, često neprihvaćena od banalnih feministkinja. Jedina moguća pesma s kojom je mogla otići bila 'Bella ciao'."

Na koncu je Milat otkrio: "Dubravkina želja bila je osnivanje zaklade, što se ovih dana događa u Amsterdamu. Nadamo se da će upravo ta zaklada biti prva adresa za sve koji požele istraživati Dubravku Ugrešić."