Grand Prix ovogodišnjeg Bitefa, prema odluci žirija koji su činili Christian Holtzhauer, Yana Ross, András Urbán , Filip Vujošević i Igor Ružić, pripao je predstavi 'Zoran Đinđić' Olivera Frljića u produkciji kazališta Atelje 212 iz Beograda, a specijalna nagrada projektu i predstavi '55+' Boruta Šeparovića u produkciji zagrebačke kompanije Montažstroj. Žiri dnevnog lista Politika odlučio se za 'Oluju' Jerneja Lorencija iz Mestnog gledališča Ljubljana, a publika za 'Galeba' u režiji Tomija Janežiča i produkciji novosadskog Srpskog narodnog pozorišta.

U deset festivalskih dana, izbornica Anja Suša i umjetnički ravnatelj festivala Jovan Ćirilov okupili su dvanaest produkcija pod motom 'Teško je biti', sintagmom nastalom skraćivanjem naslova posljednje predstave koji glasi 'Teško je biti Bog'. Skraćenje je zapravo proširenje, jer općenitost slogana ovogodišnjeg Bitefa nudi otvorenost kako u sadržaju tako i u formi, ali pritom i opisuje nezavidnu financijsku poziciju festivala koji želi i mora biti reprezentativan u kulturnoj politici koju takva vrsta reprezentativnosti i međunarodne vidljivosti uglavnom ne zanima.

Umjesto, u skladu sa svojim trajnim programskim određenjem i opisnim podnaslovom 'Nove kazališne tendencije', ekskluzivnog i u budućnost zagledanog prozora u svijet, 47. Bitef ponudio je drukčiju vrstu selekcije i pogled prema unutra. Po četiri predstave iz Srbije, regije i bliže Europe čine zanimljiv raspored snaga i fokusa, koji gotovo da zbraja učinke ovdašnjih 'novih tendencija' i uspoređuje ih s inozemnima.

Najvidljivije od takvih usporednih uparivanja dogodilo se između pozorničkog rezultata Montažstrojevog projekta '55+' u režiji Boruta Šeparovića i predstave 'Before Your Very Eyes' njemačke skupine Gob Squad, jer prva na scenu postavlja ljude naslovne dobi, a druga, u stilu 'stvarnosnih' televizijskih programa, omogućuje djeci da u nešto manje od kazališnih sat i pol sazriju, ostare i – umru.

S jedne strane pomlađivanje, ili barem reaktiviranje 'kadrova' na koje je društvo zaboravilo, a s druge djeca i njihovo putovanje u budućnost i posljedično razočaranje, govore, između ostaloga, upravo i o tome koliko je teško biti, bez obzira s koje se strane na to bivanje gleda. Po razlikama u pristupu kazalištu i čitanju klasika, uparila su se na ovom festivalu i dva najbolja slovenska redatelja: Jernej Lorenci s Ostrovskijevom 'Olujom' i Tomi Janežič s Čehovljevim 'Galebom'.

U oba je slučaja riječ o dubokom čitanju teksta i promišljenoj režiji s posvećenim glumcima, ali rezultati su bitno drukčiji. 'Oluja' je primjer interpretacije kroz minuciozno, matematički postavljene prizore, koji nose proračunate naglaske i dužine, a Janežič, zajedno s ansamblom novosadske drame i mnogim gostima, na izvorniku gradi cijelu povijest dvadesetostoljetnog kazališta u malom, ako se malim mjerilom može smatrati predstava koja u svojih sedam sati baca gledateljima i previše udica.

Sasvim sam, bez para i partnera, na pozornici i u programu Bitefa stajao je trenutačno najzanimljiviji slovenski glumac Marko Mandić u performansu 'MandićStroj', koji je koncipirao u suradnji s Bojanom Jablanovcem, idejnim voditeljem grupe Via Negativa. Trideset i sedam uloga koje Mandić ponavlja igrajući se sa sobom i publikom, više nisu kompilacija, nego dijagnoza i krik ovisnika koji se svoje ovisnosti ne srami, možda i zato što ima tu sreću da mu je ona ujedno i posao.

Utoliko je nalik na naslovni lik iz predstave mađarske zvijezde Kornéla Mundruczóa 'Teško je biti Bog', koji također ne može pomoći ni sebi ni drugima. Respektabilna, produkcijski zahtjevna i izvrsno odigrana, jer mađarski su izvođači u pravilu klasa za sebe, ona supostavlja užas zemaljske svakodnevice celestijalnoj tišini preko nemoćnog Svemogućeg i ljudi koji bi mogli odlučiti biti malo bolji jedni prema drugima te pokušati to i biti.

Pored promašaja poput pariškog 'Beograda', koji je prema tekstu Angelice Liddell postavio Julien Fišera, ili nepotrebnog pokušaja prevođenja proze Danila Kiša na jezik kazališta u predstavi 'Post scriptum' Varje Đukić, ovogodišnji Bitef sjetio se i češkog kazališta preko neuvjerljivog skeča, 'Europeane' Jana Mikulášeka. Problematičnu prošlost i posljedično ništa manje tešku sadašnjost, ali u srbijanskom mjerilu, tematizirale su čak tri stilski, ambicijom i razradom različite predstave.

Aristofanovim 'Ženama u narodnoj skupštini' Nikola Zavišić dodao je montipajtonovski prizvuk i postavio ih kao apsurdnu društvenu dijagnozu, a Zlatko Paković predstavom 'Ubiti Zorana Đinđića' okušao se u brehtijanskom spoju kabarea i parafraze Shakespearea, dobivši polovičan rezultat na svakom polju osim svjetonazornog. Naprotiv, 'Zoran Đinđić' Olivera Frljića i dalje je snažna i napeta predstava, javna optužnica i publike i onih koji je nikada neće gledati, kontroverzna jednako po tome što jasno proziva i provocira, koliko i po teatralizaciji, pa i fikcionalizaciji, kazališta samog. Istodobno i intenzivno angažirana, pravocrtna i jasna, ona je i metakazališna e(ste)tička igračka kojoj dnevna politika služi kao pogonsko gorivo, a ne konačna svrha.

I dalje festival međunarodnog ugleda, iako smanjenog dosega, Bitef ovim izdanjem nije otkrio nove kazališne tendencije, ali je postojeće predstavio i naglasio. Okupivši toliko različitih pristupa pod nimalo veselim sloganom 'Teško je biti', dokazao je da se kazalište još uvijek opire onome 'ne biti', estetičkom, etičkom i institucionalnom.