Ima li uopće standardnijeg izbora za kazališnu kuću nego u božićno vrijeme postaviti Puccinijevu 'La Boheme', sentimentalnu glazbenu priču o pariškim boemima/umjetnicima koji se smrzavaju u hladnim zimskim noćima velegrada?

Zagrebački HNK vjerno slijedi tu posve ziherašku shemu, uz pokušaj da se barem režijom (Arnaud Bernard) donekle aktualizira ovaj operni standard. No pokušaj suvremenog autorskog režijskog pristupa operi nije dao osobite rezultate. Režija Arnauda Bernarda uglavnom je vizualno samodopadna te se zadovoljava samo efektnim kratkotrajnim rješenjima, koja su dramaturški uglavnom posve neopravdana, primjerice nervozno trčkaranje protagonista u uvodnoj sceni ili pak frenetično kruženje zbora u završnoj sceni drugog čina.

Dinamiziranjem klišeizirane priče o pariškim boemima možda se i postiže kratkotrajni efekt spektakla na sceni, no tjeranje aktera na neprestano gibanje zapravo reže glazbenu fluidnost partiture i sječe opernim solistima dah, što se posebice osjeća u recitativima. Svoju želju i ambiciju da pod svaku cijenu zapanji publiku, Bernard je smirio tek u četvrtom činu kad se publici otkriva poprilično banalna scena posuta ružinim laticama, koja bi valjda trebala pružiti tankoćutnu interpretaciju smrti Mimi, a zapravo balansira na osjetljivoj liniji ordinarnog kiča.

Kostimi su besprijekorni, no suviše ulickani za siromašne i izgladnjele umjetnike (Carla Ricotti), dok scenografija neprestano i pomalo konfuzno miješa uber-klasične sa suvremenim elementima (primjerice, kamp prikolica i antikni pijanino).

Tenor Tomislav Mužek, od kojeg se s opravdanjem najviše očekivalo, vrsno je interpretirao ulogu pjesnika Rodolfa, iako očito nije bio u najboljoj vokalnoj dispoziciji. Oslanjajući se mudro na piano izričaj, publici nije ponudio gromoglasne visoke tonove, već fino istkanu glazbenu frazu koja je bila i više nego dostatna da se nasluti njegov golemi izražajni potencijal. Nijansirana glazbena fraza možda je jedini element koji ipak nedostaje kod Martine Zadro koja je više nego korektno iznijela ulogu švelje Mimi i pobrala simpatije publike. Ivana Lazar u ulozi Musette imala je silno zabavan predložak 19-stoljetne sponzoruše, no njezin vokalni potencijal nije usklađen sa zahtjevima uloge. Skoro pa operetna arija 'Quando m'en vo' zahtijevala je naporno penjanje po scenskim rekvizitima, ali je zato u glazbenom pogledu pružila osrednji rezultat. Davor Radić bio je zato sasvim odgovarajući partner prevrtljivoj Musette u ulozi slikara Marcella, kao i pouzdani Lucijano Batinić u ulozi filozofa Colline.

Orkestar pod ravnanjem Josipa Šege imao je očitih i stalnih problema u usklađivanju s pjevačima te ih je na trenutke potpuno prekrivao simfonijskim jačinama ne dopuštajući im da valjano razviju vokalnu liniju.

Publika je uglavnom toplo prihvatila predstavu, iako je pojava režisera na kraju izazvala nekoliko jasno artikuliranih negodovanja. Sudeći prema reakciji većine publike, HNK bi možda čak i mogao imati uspješnicu, nakon dugo vremena. S druge strane, Puccinijeva 'La Boheme' jedan je od omiljenijih naslova čitave operne literature i pod uvjetom da nema kardinalnih propusta, teško da će publika izostati.