Ne može se Tomažu Panduru negirati umješnost u proizvodnji scenskih slika kakve se u domaćem kazalištu zaista rijetko mogu vidjeti. Njegov stil je pretežno monokroman, sveden na klasičnu crno-bijelu opreku, pojačan svjetlom iz začudnih pozicija i mnoštvom specifičnih scenografskih detalja. No većina njih je poznata: u 'Sto minuta' prema 'Braći Karamazovima' udarci sjekire po panju naglašavali su dramatičnost, slama na podu bila je scenografska in(ter)vencija već na 'Tesla Electric Company', dok je uvijek vjerni Livio Badurina u nekoj izmaknutoj poziciji odavno zaštitni znak Pandurovih produkcija. Kao i zbor polugolih mladića u crnom, nauljenih i osvijetljenih tako da nije baš lako razlučiti hoće li uskoro u arenu s divljim zvijerima ili će, kad se temperatura na djevojačkoj večeri podigne, ostati i bez ostatka odjeće.

Pandur savršeno zna i može postaviti sliku i već je zamorno tvrditi da su njegove predstave razglednice kojima se vesele fotografi, jer u kojem god trenutku aparat okine, vjerojatno je da će rezultat biti dobra i zanimljiva fotografija. Problem je, međutim, u tome što kazališni gledatelji ne moraju biti plitki poput fotografskog filma, a i pažnja im ne traje duže od vremena ekspozicije. Iako tvrdi da razmještanjem, što bi uglavnom trebalo zvati pojednostavljivanjem, perspektive dobiva nova značenja, činjenice same predstave ipak govore protiv tog redateljskog spina. Još jednog u redovitom i prepoznatljivom nizu za koji je manji problem što zvuči sve praznije, nego što se njegova praznina na pozornici sve više vidi. Osim na fotografijama.

Što je onda u 'Medeji' novo? Definitivno hologramski ekran, najprije kao dokaz da je i u ocvalim posttranzicijsiim institucijama moguće upotrijebiti novu ili noviju tehnologiju tako da ona zaista radi ono što bi i trebala raditi. Ukratko, Pandurove predstave u HNK, i ne samo u njemu, dokaz su produkcijske moći kuća, festivala ili organizacija u kojima radi, kao neki certifikat ne izvrsnosti, jer ona bi podrazumijevala i konstantnost, nego mogućnosti onoga što bi trebao biti standard. Kako to Pandur čini jest puno važnije od onoga zašto, s kojim tekstom ili temom. Drugim riječima, bolje mu ide produkcija i mizanscena, nego interpretativno razlistavanje klasika.

Ovakva 'Medeja' je, unatoč novom prijevodu Lade Kaštelan, zbrzana u svojim implikacijama i rasponima, histerična u želji da oformi svijet u kojem je svejedno tko su Korinćani, a tko Argonauti, i ne može se odlučiti na koliko će razina istodobno igrati. Jedna od njih je neka mitska Italija sredine prošlog stoljeća, gdje se za zajedničkim stolom kuha šalša i jede pašta, a lokalni galebi voze Vespu. Istodobno, na radiju svira šlager Ive Robića!? Moglo bi se pomisliti da je riječ o transponiranju kao u Prohićevom 'Dundu Maroju' ili Koršunovasovim 'Romeu i Juliji', ali nije, jer ovo je ipak predstava koja ima i metafizičku dubinu. Nju bi trebao dati 'bazen' iznad glave protagonista, kao stalna prijetnja i hologramski psihogram.

U svemu tome, glumci se još dobro drže. Muški zbor efektan je koliko i na bilo kojem Madonninom koncertu, a i funkcija je više-manje ista – podržati zvijezdu. Alma Prica tome se nije mogla potpuno othrvati, ali u prizorima kad je sama na sceni i kad zaista pokušava ispod svih premaza dostići dramu, polazi joj za rukom ostati heroinom. Pogotovo u izravnom sukobu s Jazonom Bojana Navojca, jer on je glumac koji i stereotipu može dodati posebnost. Problem s naslovnom ulogom nije taj može li Alma Prica to odigrati ili ne, nego koliko je glumica sama sposobna nadići zadatosti predstave i progovoriti iskonskim tragedijskim glasom, pa makar on odzvanjao njezinim ranijim ulogama. U tome ipak uspijeva, ali samo na trenutke koji kao da su oteti redateljevoj ruci. Tada Alma Prica još nije Druga i Drukčija, nije čarobnica ili barbarka koje se navodno civilizirani svijet s razlogom boji, ali je ipak osoba koja esencijalno ima pravo, čak i na odluku koju će sama najskuplje platiti.

Osim ta dva-tri bitna trenutka, sve ostalo u 'Medeji' je kič, proizvod napravljen za masovnu kulturu i po receptima potrošačkog društva željnog spektakla. 'Kič je tipičan primjer pogrešnog načina približavanja umjetnosti i kulture mentalitetu mase jezikom koji je imitacija autentičnog umjetničkog izraza', napisali su drugi. O ovoj hologramskoj 'Medeji' ništa se bolje, kraće ili točnije ni ne može misliti.