Iako inače mislim da je politička korektnost ljudskom društvu donijela više dobrog nego lošeg, nisam osobita ljubiteljica discipline u kojoj se baš u svakom filmu, seriji, reklami, članku, fotografiji... (nastavi niz) traži rasistički, šovinistički, seksistički ili nekakav drugi negativni -istički kontekst. Ponekad je, kao što je Freud rekao, cigara ipak samo cigara. No samo zato što ih ponekad u umjetničkim djelima i javnim sadržajima nema, razni negativni -izmi ipak su svuda oko nas i često ih je nemoguće zanemariti ili protumačiti kao nešto što 'nije baš mišljeno tako'.

Novi film Wesa Andersona, animirana basna 'Otok pasa' jedan je od takvih slučajeva. Uza sav trud da se uvjerim ma-nije-Wes-baš-mislio-tako ili to-je-tako-ispalo-slučajno, u njemu je jednostavno nemoguće ne primijetiti kulturnu neosjetljivost prema Japanu. I to govorim u najboljem mogućem raspoloženju. Netom nakon gledanja filma bila sam u raspoloženju u kojem bih sve to jednostavno nazvala rasizmom.

U čemu je fora? Priča ovog impresivno animiranog, prekrasnog i na (pseće) trenutke iznimno simpatičnog stop-motion animiranog filma vrti se oko fikcijske verzije Japana, odnosno jednog japanskog grada kojim stoluje okrutni gradonačelnik Kobayashi. Kobayashi - inače prikazan kao slika i prilika Toshira Mifunea u naponu snage - baštinik je drevnog japanskog klana koji je obožavao mačke, a mrzio pse, protjerujući potonje iz svojih područja. U doba vladavine suvremenog Kobayashija (zapravo, Kobayashija iz relativno bliske distopijske budućnosti) gradom koji se zove Megasaki City proširile su se pseće bolesti i pasa ima previše pa gradonačelnik odlučuje sve pse prognati na otok smeća, počevši sa psom svojeg štićenika Atarija, vjernim Spotsom.

Nakon nekog vremena života u izolaciji otočnog smetlišta, govori nam film, gladni, ratoborni i u nekim slučajevima bolesi psi organizirali su se u čopore koji ruju po naslagama otpada i međusobno se bore oko svakog boljeg komada hrane. Jedan takav čopor, koji čine psi Chief (Bryan Cranston), Rex (Edward Norton), King (Bob Balaban), Boss (Bill Murray, naravno, bez njega teško da će proći ijedan film Wesa Andersona) i Duke (Jeff Goldblum), jednoga dana spazi mali aviončić koji se pokušava spustiti na otok, ali se na kraju na njega ruši. Poduzetni psi uskoro iz aviona spašavaju maloga pilota, za kojega ubrzo saznajemo da je Atari Kobayashi, gradonačelnikov štićenik, koji je došao potražiti svojeg vjernog Spotsa.

Već je i gore opisano dovoljno da se gledatelju u nekim trenucima blago naboraju obrve, a sve zbog... hm, zanimljivog odnosa Wesa Andersona prema prikazu Japana i japanske kulture. Glavni je negativac, rekoh već, slika i prilika Toshira Mifunea, dakle neosporne kulturne ikone japanskog filma, grad se zove Megasaki City, što zvuči kao jedna od onih blesavih vrtićkih šala iz rubrike neko-mi-mako-sako ili, ako želimo englesku varijantu: mega-sucky-yucky, a o repetiranju prastarih kulturnih mitova o Japanu kao zemlji oko koje plutaju otoci smeća i radioaktivnog otpada te o Dalekom istoku kao dijelu svijeta u kojem se posebno okrutno odnosi prema psima da ne govorim.

No ono nevjerojatno tek dolazi. Svi ljudi u filmu govore japanski, a svi psi engleski. Japanski se ponekad prevodi voice-overom, ali ponekad se uopće ne prevodi - gledateljima koji ne govore japanski (što bi bila većina) prepušteno je da sve zaključe iz izraza lica, emocija i zbivanja na ekranu. A ta su zbivanja, osim u slučajevima nekih nemoćnih znanstvenika, uglavnom negativna, okrutna i pogubna po simpatične pse. Eh, da, naravno, i još nešto. Psi govore engleski i ne razumiju ljude koji govore japanski. Iako su rođeni i odrasli u Megasaki Cityju. Shvaćam da je to metafora o nerazumijevanju ljudi i životinja, ali film čini sve da bi se ta metafora proširila i na dodatne slojeve.

Ako ste jako dobro raspoloženi i ako baš jako ne želite Wesu Andersonu i njegovu filmu pripisati negativne, potencijalno rasističke i kulturno omalovažavajuće osobine, to bi vam uz gore pobrojano možda još i nekako (iako teško) moglo uspjeti. Mogli biste si racionalizirati da je to sve stilizacija s posvetom Hayau Mijazakiju, s kojim film dijeli estetiku postapokaliptičkih krajolika i poetiku nevinih bića u svijetu okrutnih. Mogli biste štošta od gore navedenog pripisati i Andersonovu pomaknutom hipsteraju, u kojem je sve ironija, pa su tako i Japanci prikazani ironično, a ne u smislu da ih Anderson doista takvima želi prikazati. No onda na scenu stupa Tracy Walker.

Tracy Walker, kojoj glas daje divna Greta Gerwig, američka je djevojka na učeničkoj razmjeni u Japanu, koja podiže ustanak protiv okrutnog Kobayashija i njegovih zakona o psima i, generalno gledano, na kraju ispada svojevrsni deus ex machina koji spašava cijelu stvar, vraća i Atarija i pse u Megasaki City i neka cijeli oooooovaaaaaaj svijeeeet sad sjaaaaa u suuuuuncuuuu. Tracy, čudna mi čuda, također, kao i psi, govori engleski, izgleda kao mješavina bijele i crne Amerikanke (ustvari, bijela je, a na glavi joj mikrofonka, što u kontekstu ostale Andersonove simbolike u ovom filmu GARANT nije slučajno, nego je očito prikaz dobre Amerikanke svih rasa, naroda i narodnosti) i oličenje je filmskog stereotipa bijelog spasitelja. U Megasaki Cityju, naime, postoje i drugi protivnici odluka gradonačelnika Kobayashija - neki su od njih i ugledni znanstvenici koji uspijeva izliječiti sve pseće bolesti koje je ovaj bio proglasio glavnim razlozima progona pasa na otok - no svi su oni, čini se, nemoćni prije pojave Tracy. Ništa bez Amera. NIŠTA!

Elemente rasizma i kulturocentrizma (američkog), dakle, u ovom je filmu Wesa Andersona nemoguće zanemariti. A to je šteta jer zbog takve sklonosti stereotipima i odbijanja da se bilo što u odnosu između životinja i ljudi, odnosno pozitivaca i negativaca, Amerikanaca i Japanaca shvati slojevito - film ispada poprilično dosadan. Jedino uzbudljivo u cijeloj priči jest iznenađenje nad svakim sljedećim slučajem u kojem autor uspijeva uvrijediti jednu cijelu kulturu i narod. A mogao je to biti film o životinjskim pravima, film sa simpatičnim, predivno animiranim psima, film divne estetike s pregršt pojedinosti i film u kojem su svoje umijeće glasovima prenijeli neki od najboljih glumaca današnjice. No Wes Anderson sve je to lijepo uspio pokvariti.