Izložbu 'Žrtva Vukovara 1991. u suvremenoj umjetnosti' otvorio je jutros predsjednik Vlade Andrej Plenković u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, istaknuvši kako nas ona na specifičan i dojmljiv način vraća u vrijeme Domovinskog rata i kod svih izaziva veliku zahvalnost.

Premijer Plenković dodao je kako je uvijek poseban osjećaj govoriti o Vukovaru, gradu simbolu hrvatskog stradanja i otpora agresiji. Uvijek to kod svih nas izaziva emocije, izmiješane osjećaje tuge, duboke zahvalnosti i pijeteta te ponosa prema žrtvama Vukovara i svim žrtvama Domovinskog rata, rekao je premijer.

Naglasio je i kako je Vlada sa zadovoljstvom pokrovitelj izložbe jer i time čuvamo sjećanje na grad heroj i na sve poginule za slobodu Hrvatske.

Poručio je kako su Vukovar i njegova uspomena zalog i budućnosti Hrvatske. 'Stoga ćemo i ovdje danas, ali i svi zajedno na Danu sjećanja sigurno biti pod dojmom da je Vukovar temelj hrvatske države, da se naših branitelja, a i njihovih ratnih stradanja moramo uvijek s poštovanjem prisjećati', rekao je premijer, dodavši kako se moramo prisjećati i civilnih žrtava te nastaviti s procesuiranjem svih ratnih zločina.

Na izložbi 'Žrtva Vukovara 1991. u suvremenom umjentosti' predstavljena su četiri rada odabrana na međunarodnom natječaju, koji je raspisalo Ministarstvo hrvatskih branitelja uz provedbu Hrvatskoga društva likovnih umjetnika.

Cilj međunarodnoga natječaja vizualnih umjetnosti 'Žrtva Vukovara 1991.' bio je da se, polazeći od kulture sjećanja i simbolike ratnoga stradanja Vukovara, otvori dijalog sa suvremenom umjetničkom praksom i generiraju umjetnička djela koja će ostati upisana u kolektivno sjećanje.

Na natječaju su sudjelovala 43 umjetnika, od kojih 30 iz Hrvatske te 13 iz inozemstva.

Ocjenjivački sud izabrao je interaktivnu zvučnu i svjetlosnu instalaciju 'A-letheia' Ide Blažičko i Alexa Brajkovića, fotografski poliptih 'Vukovar in situ' Vjerana Hrpka, kiparsku instalaciju 'Slušatelj' Vladimira Novaka i apstraktnu monokromatsku slikarsku kompoziciju Stjepana Šandrka 'Fragmenti'.

Izložba je otvorena do 30. studenog, a mi smo je posjetili danas, na dan njezinog otvaranja.

Sjani radovi u problematičnom prostoru

Prvo treba reći da atrij NSK, u kojemu su izloženi radovi, nije najsretniji prostor za izložbu. Primjerice, radovi Vjerana Hrpke i Stjepana Šandrka izloženi su na ostakljenom zidu knjižnice, zbog čega ih je gotovo nemoguće promatrati s udaljenosti. Oba rada su tamnijeg kolorita, pa ih dnevna svjetlost iz pozadine toliko 'ubija' da im se treba sasvim približiti, 'čitati ih kao knjigu'. To, naravno, donekle živcira, no mnogo važnije je da oduzima tim radovima auru i identitet kakav su mogli imati da im je prezentacija bila promišljenija. Sretno rješenje bilo bi prekriti nekako ostakljenu površinu u pozadini izloženih radova, tako da se smanji prodiranje silne svjetlosti koja ometa gledatelja u interakciji s radom.

Hrpka nam, inače, na izložbi donosi rad 'Vukovar in situ' (76 x 360 cm). Riječ je o fotografskom poliptihu u tehnici mokre kolodijske ploče na metalnoj podlozi (stara tehnika izrade fotografija), a centralni je motiv rada rijeka Dunav. Autor je svoj rad sastavio od 24 fotografije koje nam donose stvjetlosni 'otisak' fragmentiranog dunavskog pejzaža.

Riječima autora:

'Pogled na Dunav višeslojno je znakovit u mapiranju sjećanja jer je njegov tok blagotvoran, nježan i afirmativan prema sjećanju kao i beskrajno suosjećajan spram žrtve. Njegova iluzija protočnosti i stalne mijene se tako skladno uklapaju u realnost čvrste i nepokorive opstojnosti kojom se Vukovar branio. Dunav i Vukovar su neodvojivi, kao i pogled na Dunav u korelaciji s emocijom i žrtvom Vukovara, emotivan povratak u prošlost i korak u budućnost. Izborom tehnike potencira se unikatnost trenutka, fragilnost sjećanja, ali i surovost ratne strahote. Potpuno odsustvo savršenosti (digitalne) dopušta nam intimniji pristup emotivnom prisjećanju, a naglašen taktilan, gotovo opipljiv, svjetlosni 'otisak' fragmentiranog Dunavskog pejzaža na metalnoj podlozi dodaje 'vjetar u leđa' mapiranju sjećanja na žrtve Vukovara 1991. godine. Ponovnim sklapanjem slika iz prošlosti tvorimo svoj pejzaž, svaka je fotografija neki novi segment, neki novi moment, neko novo prisjećanje, kao nježno doticanje površine Dunava i zaranjanje u tamne i mutne dubine. Svako je prisjećanje novo kao što je to Grčki filozof Heraklit definirao: Ne možeš dva puta stupiti u istu rijeku.'

Slikar Stjepan Šandrk, pak, na izložbi predstavlja svoje ulje na platnu 'Fragmenti' (300 x 150 cm). Odabrao je vizual koji 'najbolje simbolizira minule događaje, a bez suvišne naracije'. Slikar nam donosi 'tih i mračan prizor krhotina, ratne ruševine, ono neprepoznatljivo što ostane na tlu nakon razornog granatiranja'.

Riječima autora:

'Ta je slika komponirana dominantno u monokromatskom rasponu sivih tonova, toliko prigušena i tamna da očekujem od promatrača da zastane na trenutak da mu se oči prilagode na prizor pred kojim se našao. Sivilo je svakako važno, jer poznato je iz psihologije da ta neutralna boja odražava dojam otuđenja, dalekog sjećanja, hladnoće, usamljenosti, depresije. Naziv Fragmenti treba imati dvostruki sloj čitanja; s jedne strane opisuje sve one bezoblične krhotine koje u prizoru vidimo, grad koji je raspadnut i nemogućnost da se ikad više sastavi u cjelinu kakva je nekoć bila. S druge strane pojam fragmenti može također asocirati na afirmativan princip gradnje, jer moj rad, u svojoj formi malih platana složenih u poliptih, asocira na cigle, fragmente koji grade novi zid. Ovaj rad, dakle, funkcionira kao vizualna metafora, koja u isto vrijeme treba komemorirati tragediju i podsjećati nas da trebamo graditi novu budućnost.'

Kipar Vladimir Novak za izložbu je pripremio instalaciju 'Slušatelj' (305 x 295 x 320 cm). Taj njegov rad je glomazan, sačinjen od drva i metala te dominira prostorom (uz glazbu s instalacije Ide Blažičko i Alexa Brajkovića). Riječ je o modularnoj skulpturi, koja se sastoji od željezne konstrukcije, čeličnih limova i sirove trske, koji su glavni konstruktivni elementi njegovih dosadašnjih kiparskih radova iz serije Reed works.

Riječima autora:

'Materija koju koristim u svojim radovima, izmještena iz svog prirodnog staništa, mrtvih rijeka, rukavaca i riječnih tokova, pamti i u sebi nosi imanentnost cikličnosti, obnovljivosti, invazivnog i otpornog karaktera. Snopovi koje koristim u izradi radova posljedica su žetve dnevnih otkosa, koji na simboličkoj razini postaju sadržajem, koji je spreman nositi breme metafore za nas same. Rad svojom predviđenom (ali modularnom) monumentalnošću provocira dijalog već pri prvom iščitavanju izrazite dihotomije materijala u procesu koji nameće kontrast snage i trajnosti naspram krhkosti i efemernosti, strukturiranog neživog naspram organskog, do nedavno živog tkiva. Upravo u dihotomiji pretjerane krhkosti materije i nadmoći snage misli leži namjera upotrebe sirove otkošene trske u skulpturalnoj artikulaciji materije koja istovremeno na vizualnoj i simboličkoj razini poistovjećujem sa sveukupnim izdahnutim dušama tijekom neumoljivog stradanja koju je Žrtva grada Vukovara 1991. godine podnijela. Predložena glomazna struktura koja pri jednom kraju sabija i gnječi naočigled krhku, efemernu materiju, nijemo stoji pred posjetiteljima kao svojevrsni arhiv prepun opomena čija pojava p(r)oziva na svijest o cijeni najveće žrtve, žetve i smrti, zauvijek upisanih tragova koji nikada neće i ne smiju iščeznuti ili biti zaboravljeni. No ona je istovremeno nužan podsjetnik na potrebu angažiranog i strpljivog slušaoca kada se radi o dijalogu s prošlošću u cilju krajnjeg shvaćanja i prihvaćanja da su pomirenje i oprost početna i krajnja stepenica na putu prema nužnoj slobodi misli kao osnovi daljnje obnove i napretka.'

Rad Ide Blažičko i Alexa Brajkovića 'A-létheia' konceptualno je i vizualno vrlo dojmljiv. Riječ je o svirajućoj instalaciji, zapravo svjetlosno-zvučnoj skulpturi čiji je sastavni dio algoritmična kompozicija koja povlači podatke s prvog cjelovitog popisa vukovarskih žrtava iz Domovinskog rata i tako - svira. Algoritam, naime, uzima podatke iz imena i prezimena svakog stradalog pojedinca - kao što su broj slova i abecedni red - te ih raspoređuje u četiri glasova: sopran, alt, tenor i bas. Broj slova u imenima i prezimenima žrtava određuje visinu i trajanje stvorene note. Sva četiri glasa istovremeno mijenjaju tok kompozicije, odnosno gustoću ritmova svake pojedine dionice.

Riječima autora:

'Riječ je o generativnoj kompoziciji koja konstantno stvara nove melodije, harmonije, ritmove i glazbene boje. Posjetitelji izložbe su aktivni sudionici glazbenog doživljaja tako da pokretima, dodirom upotpunjuju generativnu kompoziciju i aktivno sudjeluju u njoj krećući se kroz prozračnu skulpturu sastavljenu od tankih i nježnih, ali uspravnih metalnih elemenata. Tako se prožimaju prošlost i sadašnjost, a glazbi je dana uloga da apstraktnim, ali univerzalnim jezikom najizravnije dotiče naše emocije, motoriku i misli. Na poetičan i dostojanstven način, čistoćom glazbe, odaje se pijetet svim tragično stradalim žrtvama. Uz samo djelo posjetitelji izložbe mogu uživo svjedočiti i stvaranju glazbe prikazom imena te pratiti unutrašnje radove algoritma.'