Stjepan Šandrk u svojim slikama miješa prizore iz virtualne stvarnosti s onima iz masovnih medija i realnosti, a motivi koje je predstavio na svojim slikama u petak prostiru se od Donalda Trumpa do - Teletabisa. Otvorenje izložbe bilo je vrlo posjećeno, s brojnom publikom i Šandrkovim kolegama koji su došli podržati umjetnika.

'Uvijek mi je drago kad su otvorenja izložaba posjećena kao ovo otvorenje Stjepana Šandrka. Šandrka su podržali brojni stariji i mlađi kolege slikari, a posebno oni koje poznaje još od dana Akademije - Martina Grlić, Josip Tirić, Fedor Fischer, Sebastian Dračić, Zlatan Vehabović, Ivana Vulić, Helena Janečić, Petra Grozaj. Drago mi je što Galeriju Forum mogu otvoriti za izlaganje umjetnicima koji intenzivno izgrađuju svoju karijeru, kao što je to Šandrk i svakako ću nastaviti s tom praksom', rekao nam je o otvorenju izložbe kustos Galerije Forum Feđa Gavrilović.

Slikara Stjepana Šandrka smo, pak, intervjuirali kako bismo saznali detalje o novim slikama koje nam je predstavio. U razgovoru za tportal Šandrk obrazlaže svoje motive, procese rada, diskutira domaće tržište umjetnina i - odgovara na vječno pitanje digitalne suvremenosti: je li slikarstvo mrtvo?

U petak ste otvorili svoju novu izložbu. Kako ste doživjeli to otvaranje, atmosferu, strepite li inače od premijernog pokazivanja vaših novih radova u određenom gradu ili ste uvjereni i opušteni?

Uvijek imam napetost kod pokazivanja novih radova, ali moram priznati da s vremenom postaje sve blaža. Ipak kontinuitet sa sobom donosi i nekakvu profesionalnost, a iza mene je sada već više od dvadeset samostalnih izložbi. Glede otvaranja u Forumu mogu reći da sam zadovoljan; publika je bila brojna i raznolika, a takve su bile i reakcije. Ovo su posve novi materijali i tematska cjelina, nakon ciklusa 'Spektakl' i istoimene izložbe koju sam davne 2017. godine pokazao serijski, na nekoliko mjesta u Zagrebu. A kada su materijali novi, i publici i meni treba neko vrijeme da se na njih naviknemo.

Otkud vaš interes za virtualnu stvarnost, masovne medije, fake news fenomen? Sociološke znanosti i kritika svakodnevice kao da su utkane u vaše radove.

Tek sam nekoliko godina nakon školovanja na ALU shvatio što je umjetnost, kako funkcionira taj metasvijet i da je ona neodvojiva od života i društvenog konteksta. Na Akademiji manje ili više vladaju modernistička uvjerenja o autonomiji umjetnosti, iako nam je Marcel Duchamp još 1917. dokazao suprotno. Za mene je jedini način da se bavim umjetnošću konstantno preispitivanje sebe i svijeta, pa mi se i gore spomenute teme ponekad čine i kao jedine moguće (iako mi je jasno da nije tako).

Otvarajući vašu izložbu 'FAKE NEWS' u Puli ranije ove godine, voditelj galerije 'Poola' Bojan Šumonja o vama je kazao kako ste, pored Martine Grlić, 'jedan od još nekolicine hrvatskih slikara koji su sada u špici i mogu izlagati bilo gdje u svijetu'. Kako ste zadovoljni promocijom i vizibilitetom koji dobivate u inozemstvu? Koje su tehnike probijanja na svjetsku scenu? Imate li agenta, ili samostalno vodite ove procese? Koliko i kako tu pomažu državne institucije? Bi li trebale činiti više na promociji domaćih autora?

Kao što sam već rekao, meni je jako bitno kako moje slike i ideje funkcioniraju u dijalogu sa svijetom i današnjim kontekstom, pa mi je prisutnost na inozemnoj sceni jako važna, mogu reći da je imperativ. S obzirom na to, definitivno mislim i da trebam više prisutnosti, trenutno se to svodi na suradnju s nekoliko privatnih galerija vani. Za sada svu komunikaciju radim samostalno, za agentom naprosto nema potrebe, niti oni funkcioniraju na našem području. Martina Grlić odličan je primjer kako karijera u jednom trenu može vrlo uspješno zaokrenuti u smjeru inozemstva. Pozitivan je moment da se u zadnjih dvije godine lockdowna i napetosti oko pandemije situacija radikalno okrenula prema online svijetu, pa je virtualna prezentacija putem weba i društvenih mreža silno dobila na važnosti. Nama, mladim umjetnicima iz manjih i nerazvijenih zemalja to je otvorilo vrata. Istina, svi smo mi imali web adrese i Instagram profile i prije, ali su doseg i reakcija postali nemjerljivo jači i snažniji. Mislim da je to rezultat činjenice da je fizičko funkcioniranje velikih izložbi i sajmova naprosto stalo. Sve će se te aktivnosti naravno vratiti, ali mi se čini da se život ne misli vratiti na stare postavke. Dogodio nam se 'tipping point', i prebacili smo se na digitalno.

Što se tiče institucija, uvijek sam bio više individualac i fan principa decentralizacije. Za našu promociju vani one ne rade puno, ali ne mislim ni da bi trebale. Umjetnost i ljudi trebaju svoju slobodu djelovanja i kretanja, pa će im se i dogoditi.

Možete li obrazložiti sam naziv izložbe: 'Who the Fuck is Tinky Winky?!' Otkud interes za Teletabisima u umjetničkom smislu?

Teletubbie mi se dogodio slučajno, pa volim reći da je svojevrstan ready-made. Naletio sam na njega u šetnji po dubokoj šumi, negdje na Medvednici. Prizor je bio prilično snažan, i za početak mi je bilo dovoljno samo snimiti fotke, a tek sam mjesecima kasnije shvatio da je taj prizor način na koji ću simbolično raskrstiti sa svijetom spektakla. Naziv izložbe je isto slučajan, Feđa Gavrilović i ja posudili smo ga iz njegovog razgovora s jednim ljubiteljem umjetnosti i kolekcionarom, kojemu je objašnjavao tu priču s pokojnim teletabisom i mojom novom izložbom, na što je ovaj reagirao s 'Who the fuck is Tinky Winky?'.

Dobar broj današnjih suvremenih umjetnika ne služi se slikarstvom kao medijem već skreću u druge prakse, 'primjerenije' današnjem svijetu. Kako tumačite taj fenomen, što vas je zadržalo u klasičnom slikarstvu?

Danas slikarstvo zaista gubi na smislu, i u većini slučajeva slikarska produkcija je komercijala ili čista dekoracija. Nama je na slične komentare profesor Rončević za vrijeme studija znao reći 'Slikarstvo jest mrtvo, ali to ne znači da ne možemo prevrtati tu lešinu'. Osobno mi paše slikarski medij i jezik, i još uvijek se uspijevam u njemu izraziti. A glede trendova i današnjeg vremena, jasno je da ide nezaustavljivo u digitalno, i to je sasvim OK. Ne treba fetišizirati niti jedan medij.

Koliki je interes domaćih kupaca i kolekcionara za slike hrvatskih umjetnika mlađe generacije? Postoji li tu tržište, koliko je malo (pretpostavljam da je ipak malo), možete li od svog rada na ovim prostorima živjeti proporcionalno trudu, znanju i talentu koji u vaše slike ulažete?

Naše tržište jest malo i može se reći da počiva na entuzijazmu šačice ljudi, ali mogu reći da sam optimist, osobito glede kolekcioniranja mladih, živućih umjetnika. Meni osobno nikad nije bio problem funkcionirati kao samostalan umjetnik i nemam niti dana staža u bilo kojoj drugoj djelatnosti. Osobito mi je drago da su se počeli pojavljivati mlađi kolekcionari, ljudi moje generacije koji su uspješni u svom poslu, pa imaju i višak resursa koji je za kupovinu umjetnina nužan. Oni zaista prate scenu, idu na sve izložbe, prate zbivanja vani, čitaju. Posve druga slika nego tipičan domaći kolekcionar iz devedesetih. I zbog toga imamo situaciju da se neki nacionalni klasici prenapuhane cijene još uvijek nisu oporavili s obzirom na cijene koje su postizali prije velike financijske krize iz 2008., a mladi svojim cijenama obaraju rekorde.

Donald Trump, Tinky Winky, fenomeni virtualne stvarnosti i masovnih medija u fokusu su vaših radova koje ste predstavili na ovoj izložbi. Znate li čime ćete se u motivskom i fenomenološkom smislu dalje baviti?

Ovaj je tematski okvir toliko širok da mi se ponekad čini kako samo ja vidim ili osjećam tu nit koja povezuje virtualnu stvarnost, društvene mreže, svijet medija i fenomen fake news-a. Čini mi se da je možda bio i prevelik zalogaj da bi se obradio koherentno u jednoj izložbi. Puno je pitanja i zbunjenih lica, i to me motivira da dalje istražujem u istom smjeru i nastojim sve bolje i dublje elaborirati. Svakako ima puno posla za godine koje dolaze, i to me veseli.

Kako teče vaš slikarski proces? Od ideje za motiv, preko odluke o formatu do slikarske izvedbe.

Stvar definitivno počinje na razini ideje, i ponekad je teško i trebaju godine da se ideja dovoljno izbrusi i sve sjedne na svoje mjesto. Meni je jasno koje teme smatram najbitnijima u današnjem svijetu, ali puno je teže naći svoj osobni put kako im pristupiti, a da ne bude banalno, predirektno ili patetično. Kada se postavi taj kontekst, onda je lakše naći konkretne motive. Zapravo, oni na neki način nađu mene. Sve više volim pristupati slici kao da režiram filmski prizor, jako mi je bitna naracija. Zbog toga najčešće polazim od fotografije, po mogućnosti vlastite (ili više njih), i uvijek svoje slike prvo postavim digitalno, radeći skice u Photoshopu. Za sam kraj ostaje odluka o formatu, tehnici, i taj slikarski dio. Nekad na te odluke utječe i spoznaja o konkretnom prostoru u kojemu će biti buduća izložba, a nekad su nasumične. Samo je slikanje definitivno najlakši dio procesa, barem meni.