Ekološko-umjetnički kamp bio je postavljen na području koje priroda sama formira, između Save i nasipa, ali s pogledom na dvije tek relativno uspješne vježbe iz oblikovanja Zemlje: sjevernom perspektivom dominira dimnjak toplane, impozantniji i od Medvednice, dok je na južnoj također brdo, ali umjetno: gomila napravljena od zagrebačkog otpada koju svi jednostavno zovu Jakuševac. Stanovnici istočnijeg dijela Novog Zagreba, a i oni koji su preko Save, ali imaju 'sreću' da ih 'vjetar s plinare' redovito podsjeća koliko su blizu najvećeg odlagališta otpada u Hrvatskoj, znaju o terraformingu i više nego što bi željeli ili trebali znati. Ovaj projekt posvećen je njima koliko i svima koji ne misle da je cijena visoke urbanizacije nužno smrad, otpad i financijske malverzacije pri pokušaju njegova zbrinjavanja.

BADco. je postavljanjem kampa i pozivom umjetnicima, aktivistima i svima zainteresiranim kako za umjetnost tako i za ekologiju, ili jednostavno čist zrak i boravak u prirodi, ponudu sveo na bitno: umjetnost i ekologiju kao teme koje se mogu ispreplesti i koje si međusobno imaju što reći. Ne samo svjetonazorno ili ideološki, nego i konkretno. Najjasnije je to pokazao performans '12 stolica' prema ideji nedavno preminulog Željka Zorice Šiša, u kojem se pedagoška fraza da se 'biljka savija dok je mlada' shvaćena doslovno pa umjesto dvanaest školaraca biranu lektiru slušaju 'flance' postavljene na školskim stolcima. Cinična zastranjenja, poput onoga da je Iljfa i Petrova bolje čitati biljkama nego ljudima, s obzirom na to da su ovi drugi već pokazali kako se mogu smijati satiri, ali od nje ništa ne mogu naučiti, ovoga puta treba ostaviti po strani.

Nešto manje jasan, i bitno manje vidljiv s obzirom na to da je izveden u mraku na samoj obali Save, bio je performans Slavena Tolja jednostavnog naslova 'Dijagnoza'. U njemu jedan od najglasnijih aktivista u kampanji protiv izgradnje golf-terena i pripadajuće infrastrukture iznad Dubrovnika, satima mantra tek 'Srđ je naš'. Istodobno i komentar na one koji njegovu uvjerenost i posvećenost smatraju dijagnozom, ali i javni čin samopropitivanja, Toljev je performans gorko-slatka ispovijed, autoironična i bespoštedna. Gotovo isto vrijedi i za solo Pravdana Devlahovića 'Stvaranje novog čovjeka', dijelu predstave 'Ima li života na Zemlji', koji tek pod mjesečinom i u odsjajima logorske vatre dobiva fascinantnu, gotovo mitološki dimenziju. Pridoda li se svemu tome i niz glazbenih performansa Alena i Nenada Sinkauza, kojima se redukcijom teksta na glasove pridružila i Ana Hušman, kampiranje uz Savu ispunilo je svoju umjetničku zadaću.

Aktivistički dio projekta pripao je predavačima, najprije Tomislavu Tomaševiću iz Zelene akcije koji je o Jakuševcu i problemu odlaganja zagrebačkog otpada govorio uobičajeno kritički ali i konstruktivno ponovivši sadašnje poteškoće, prisjećajući se starih i predviđajući nove. Da ima nade, i da je sustav raspolaganja otpadom i u urbanim sredinama moguće riješiti zelenije, dokazao je Saša Avirović detaljno predstavivši ogledni primjer dobre prakse iz Čakovca, grada u kojem otpad nije smeće.

Projekt 'Prirodu treba graditi' pokazao je kako Zagreb ipak još nije izgubljen, iako Jakuševec jest, kako se moglo čuti u raspravama nakon predavanja, tempiranja bomba. S druge strane, vrijeme je 'kampere' poslužilo. Uz sunce i vedro nebo, žubor Save koja u sumrak još uvijek dobro izgleda, i bez vjetra koji podsjeća od čega je obližnje brdo i zašto zeleni kamioni ne spavaju niti noću, priroda je na jedan dan (ponovno) postala činjenica koju možda treba još graditi, ali u kojoj sasvim sigurno treba i uživati.