Baš si lijep! O, tako si pametna! Vidi se da znaš o čemu govoriš. Hrvatska je uređena pravna država. Da, prijeti nam crvena opasnost, a nikako nesposobna vlada, propala ekonomija i masovna korupcija. Bog postoji. Naravno, Bog ne postoji. Tvoje iskustvo u krevetu je zavidno. Baš sam se zabavio gledajući 'Anđele i demone'. Jedva čekam novu knjigu Nives Drpić. Lady Gaga je najvažnija umjetnica današnjice.

Ironija ili ne? Sve iznad navedene rečenice – kao i bezbroj drugih primjera - mogu biti izrečene ozbiljna lica i glasa, kao najdublje istine koje smo spremni braniti i vlastitim životom ako treba (u redu, to je ironija; danas rijetko tko brani vlastite stavove, ako ih ima, svojim životom), a mogu biti i usputne ironične opaske, smišljene da ismijavaju, ukažu na apsurd izrečenog, uvrijede.

Ili možda i tako dođu do dublje istine. Američki profesor filozofije Jonathan Lear svoju je novu knjigu posvetio fenomenu ironije naslovivši je potpuno neironično 'A Case For Irony' (u prijevodu otprilike: U prilog ironiji). Lear se u njoj bavi položajem koji ironija danas zauzima u suvremenom društvu, ali i pokušava definirati što ona doista jest, jer se čini kako je u međuvremenu postala svašta za svakoga.

U intervjuu za Salon Lear je ovako objasnio svoje motive za pisanje ove knjige: 'Pokušavam se vratiti starom konceptu ironije, koji se može pronaći kod Kierkegaarda, a koji ju je pak našao još kod Sokrata. Riječ je o konceptu koji je skoro pa potpuna suprotnost onome što se ironija smatra u suvremenoj kulturi, no jasno je – kad se o tome razmisli – kako su stara i suvremena ironija povezane.' Lear smatra da ironija nije tek pametnjakovićko podbadanje ili ništa više nego suprotno od onoga što je doslovno izrečeno, nego argumentira da ironija u svojoj biti predstavlja ozbiljno promišljanje. Dakle, kada se pita 'Postoji li još euro?' na površini se koliko-toliko duhovito komentira trenutačni kaos eurozone, ali se ujedno i iskreno misli o tome – postoji li još euro.

U Americi je, inače, ironija proglašena nepoželjnom još 2001. godine, kada je časopis Vanity Fair objavio veliki i utjecajan tekst u kojem je proglašen 'kraj Vremena ironije'. Zato i ne čudi da je američka spisateljica Joan Didion, inače politički liberalna, gorko zaključila da je pobjeda Baracka Obame na predsjedničkim izborima Ameriku učinila 'zonom oslobođenom od ironije'.

Lear smatra kako danas baš i nema previše javnih osoba koje se mogu pohvaliti odličnim smislom i razumijevanjem ironije, pa se i zato vraća u prošlost, od već spomenutog Sokrata preko Jonathana Swifta i Montaignea naovamo, kako bi ironiju spasio od postmodernističkog razvodnjavanja.

No zamjera i političarima današnjice što ne znaju koristiti ironiju kako bi ukazali na kontradikcije politike ili ukazali na velike nepravde. Pritom spominje primjer Abrahama Lincolna, mitskog američkog predsjednika koji je poveo rat da bi ukinuo ropstvo, kao političara koji je znao naoko laganom ironijom razrezati licemjerje svojeg vremena. Lincoln je tako jednom izjavio da je istina kako mnogi ljudi ropstvo smatraju dobrim, ali je zato pomalo čudno da je riječ o dobru koje nikad ne žele za sebe, nego uvijek za nekog drugog.

Ipak, za profesora Leara postoji i u današnjici jedan veliki ironičar, a to je američki komičar Stephen Colbert, koji ima svoj polusatni show. Colbert je zapravo osmislio i usvojio fiktivnu personu desničarskog političkog komentatora te sustavno kroz ozbiljno izgovaranje njihovih floskula razotkriva ispraznost i proturječnost takve politike. Možda je najhrabriji i najbrutalniji primjer toga bio Colbertov nastup na svečanoj večeri u Bijeloj kući 2006., kada je pred nekoliko stotina ljudi ismijao tadašnjeg predsjednika Georgea W. Busha.