Uspjeh drugog dugometražnog filma ovog ipak primarno kazališnog redatelja ne bi trebao zasjeniti projekt koji se priprema već nekoliko godina i koji je i Dubrovniku i Igrama trebao reći sve što zaslužuju. Ideja Bobe Jelčića i Nataše Rajković, njegove uglavnom stalne partnerice u kazališnim istraživanjima, da postave predstavu radnog naslova 'Dubrovačka trilogija' rezultirala je i prošlogodišnjim javnim obračunom s tadašnjim intendantom Igara Ivicom Prlenderom, što je bila i sasvim pristojna marketinška priprema za prvu ovogodišnju dramsku premijeru.

Pozivajući se na uspjeh 'Radionice za šetanje, pričanje i izmišljanje' iz 2004, autorski tandem Rajković-Jelčić ponovno je poželio svojim mekanim, ironijskim i poludokumentarnim pristupom tematizirati Dubrovnik i njegovo sadašnje stanje: kompleks političkih pritisaka, krizne ekonomije i turizma koji prijeti gušenjem ne samo dubrovačke kazališne ambijentalnosti i kulture uopće, nego i grada samog, zajedno s onih još nekoliko stotina stanovnika.

Osnovni motivi predstave koja s prvim dijelom Vojnovićeve slavne trilogije dijeli naslov i nekoliko ključnih replika, jesu dubrovački aktualni problemi, poput Srđa i golfa ili autoceste i raspodjele prihoda od turizma, ali tema je ipak malo šira. Predstavnička demokracija i procesi odlučivanja u zajednici, ono je o čemu bi ova predstava željela govoriti. To, međutim, čini na zakučast način, dugujući Vojnoviću i više nego što je očito.

Iza početnih riječi 'Marseljeze' koje pozivaju djecu domovine na ustanak, već je sam Konte sakrio dvostruku igru značenja – dok ga se slavi kao posljednjeg pjesnika Republike, on je njezine institucije pretvorio u cirkus, a pjesmi revolucije uz koje su padale kraljevske glave ipak iskazao poštovanje.

Perica Martinović i Krešimir Mikić

Bobo Jelčić i Nataša Rajković svoju su predstavu postavili u dubrovačku gradsku Vijećnicu, kao daleki odjek Orsatovog salona, kako bi preko tako i konkretno i simbolički shvaćene ambijentalnosti još jednom ispričali priču o robovanju i odustajanju, ali iz današnje vizure u kojoj se čak i sporadični ponosni prkos čini tek ostatkom romantizma. Fiktivna sjednica Gradskog vijeća u izvedbi autoritarne Perice Martinović, karizmatičnog Krešimira Mikića i humornih Nikše Butijera i Siniše Ružića, uz dramatično vokaliziranje Dine Puhovski i zanatske afektacije Marije Škaričić, Jerka Marčića i Marka Makovičića i dubrovačkog glumca Edija Jerteca, suptilno se pretvara u farsu u kojoj čak ni izgovoreno više nema vrijednost.

Zato je ipak zanimljiviji drugi dio koji se odvija u nešto javnijem prostoru ispred Vijećnice, točnije u doslovno na ulicu prenesenoj saloči. Međutim, prepoznatljivom metodom kontrapunktiranja, politički problemi u tom spoju štekata, salona i parlamenta postaju tek dio mogućih 'nesigurnih priča', između snova i svakodnevnih banalnosti.

Hitmejkerski dinamični duo Rajković-Jelčić nikad nije tendirao političkom teatru na onaj, uvjetno rečeno, starinski način koji 'jasno i glasno' govori 'u facu' i nudi recepte za političku samopomoć. Naprotiv, njihova poetika išla je drugim putem, istražujući intimno i suvišno, ono zaboravljeno i gurnuto u ladice podsvijesti. Upravo je u tome i bila snaga njihovog teatra – sasvim privatnim koracima dolazilo se do apsolutnih činjenica ili barem onih nakon kojih svakodnevna zbivanja dobivaju drukčije osvjetljenje, a time i dubinu. Kad su od intimnog gradili opće, a od pojedinačnog univerzalno, posjedovali su snagu koja je tu potragu činila pravovaljanom i svrsishodnom, s ishodom nipošto samo simpatičnim.

Sad kad su posegnuli za konkretnom afirmacijom osobnog kroz političko, i to sasvim institucionalno političko, oni obrću svoje prokušane procedure, ali ne da bi promijenili sebe, nego da bi dokazali kako su oba sustava ista.

Naravno da jesu, glumi se i laže i pretvara i griješi u svakom od njih, ali izvedbena vrijednost ipak varira. Kad se intima rastvara u javnom i u javnosti, tada istina boli, koliko god to romantično bilo. Ako se, pak, javno pretvara u osobno, samim činom (iz)igra(va)nja, javlja se banalnost, a postupak se iz konkretizacije pretvara u parodiranje, kojem se bez straha može smijati čak i aktualni dubrovački gradonačelnik.

Reći današnjoj domaćoj političkoj eliti i načinima ovdašnjeg političkoga djelovanja da im igra ništa ne vrijedi jednako je hrabro koliko i spoznati da je demokracija dug i težak proces, a upravljanje posao koji zahtijeva i vrijeme i pamet i volju, i pritom obećati da će se – u sljedećem mandatu sve promijeniti.