Kratkometražni igrani film Pino redatelja Josipa Lukića spada pod kategoriju studentskih filmova, a također navodno spada pod psihološku dramu. Šteta što to baš i nije jasno samo po sebi i što je neiskorišteni potencijal nepregledan, piše u kritici Daria Keršić, sudionica pulske radionice mladih filmskih kritičara koju mentorira Tomislav Kurelac
Sama činjenica da se film svrstao pod psihološku dramu, nažalost, ne znači da on to doista i jest. Ni logline filma ne zvuči pretjerano obećavajuće: “Advent u Zagrebu. Pino treba obaviti nekoliko stvari na faksu prije početka praznika.” Unatoč ovakvoj najavi, očito je da je razina događajnosti stavljena u drugi plan – osim ako se sat tjelesnog odgoja, djelić predavanja na kojem naslovni junak samo rezignirano gleda pred sebe, te nezanimljivi ručak u menzi mogu okarakterizirati kao neki vrlo važni događaji. Fokus je, čini se, trebao biti na psihološkom dijelu, Pinovim unutarnjim previranjima, no u najbolju ruku to je izvedeno vrlo manjkavo. Ako je autor htio predstaviti protagonista, kojeg ovdje tumači sam redatelj i scenarist Lukić, kao depresivnog, ili pak autističnog – što bi donekle jedino imalo smisla – bilo bi poželjno da se to podcrtalo nečime drugim osim početnim kadrom u kojem Pino promatra mrtvu ribicu u svom akvariju ili jednostavno konstantno ima taj turobni izraz lica tijekom čitavog filma. Da autori ponekad vole sami odglumiti napisane uloge nije ništa neobično, ali postoji velika razlika između, primjerice, Woodyja Allena i studenata koji bi možda u ovom slučaju trebali radije više pažnje posvetiti samoj režiji.
vezane vijesti
Kamera iz ruke, kao što se može primjetiti nakon odgledanog selektiranog programa studentskih filmova, omiljeni je izbor, što nekad funkcionira razmjerno dobro, a nekad smo jednostavno prisiljeni gledati 15-30 minuta posve nemirne slike koja ne radi uvijek u korist sadržaja. Potpuni izostanak dijaloga, ili barem naracije, ne dopušta nam da imalo prodrijemo u Pinovu svijest i karakter, a sami nepostojeći spektar facijalnih ekspresija također ne otkriva što se događa u njegovoj glavi. Zanimljivo je da je jedan od studentskih filmova, ‘Poznajem svog krvnika’ (Arif Akdenizli, 2016.) naveden kao eksperimentalni film, no zahvaljujući naraciji glavne junakinje uspijevamo toliko bolje upoznati lika, nego u ovom igranom filmu. Kratka scena u svlačionici nakon sata tjelesnog, u kojoj se Lukićev kolega Viktor Zahtila potpuno gol prošeta pored Pina, možda ima funkciju da ukaže na nekakav navodni Pinov autizam – no, gledateljima se prije učini da je scena ubačena čisto zbog potencijalnog šok-faktora golog muškog tijela iz vedra neba, bez ikakve dramaturške funkcije. Kad smo već kod Viktora Zahtile, činjenica da je njegov izvrstan kratki autobiografski dokumentarac ‘After Party’ nastao također u sklopu vježbe na Akademiji dramske umjetnosti potvrđuje da nema izgovora za manjkavost filma ‘Pino’ pod izlikom da je ipak “samo vježba” u pitanju. Lukićev nedavni autobiografski dokumentarac ‘Križna cesta 12’ opet ukazuje na tim veću vjerojatnost da je spomenuta scena golotinje u filmu ‘Pino’ napisana isključivo zbog Lukićevog afiniteta prema pretencioznim pokušajima šokiranja u vidu golotinje i tjelesnih izlučevina, kao na primjer vlastitog ejakulata, nauštrb dramaturški dobro napisanog sadržaja.
Uzastopnim premiještanjem fokusa s panorame grada u pozadini i Pinovog lica nekoliko puta, donekle nespretnim švenkovima i prečestim korištenjem krupnog plana lica, predugih kadrova njegova potiljka dok prati nepoznatu djevojku – ostavlja dojam da je još uvijek u vidu režijskih postupaka nesiguran i nedorečen.
Iako se voice over često odbacuje kao opravdana tehnika, te se zna smatrati “lijenim” postupkom, u ovom slučaju bi vrijedilo razmisliti o upotrebi ako bi tim putem približio publici introvertiranog lika koji apsolutno sve svoje misli drži za sebe. Čak bi se dalo itekako vrhunski iskoristiti navedenu tehniku kako bi se donijelo “nešto novo na stol”, poput nedavno prikazanog dugometražnog hrvatskog filma ‘Kratki izlet’, Igora Bezinovića.
Izrazito konfuzan, nedorečen, zamornog tona i neiskorištenog potencijala – ovaj film nažalost nije uspio u svojoj namjeri da gledateljima pruži satisfakciju potpunog ili barem djelomičnog razumijevanja. Lukić daje naznake da možda želi ići u smjeru braće Dardenne, što zasad ne djeluje uspješno izvedeno.
Nije jednostavno u negativnom kontekstu analizirati studentske filmove jer je svima želja vidjeti nove redateljske nade na putu ka uspješnoj filmskoj karijeri, pa tako ni poanta svega ovdje navedenog nije obeshrabriti Lukića, kao ni njegove kolege studente. S obzirom na status “tek” studenta, pretpostavka je da itekako ima prostora za njihov napredak.
