Postratni Mostar križište je međusobno isprepletenih sudbina ljudi različitih vjeroispovijesti, svjetonazora i životnih puteva. Profesor suicidalnih namjera, mladići izgubljena kompasa, ožalošćena majka koju dotiče Gospina ruka, državni službenik kojemu je njegov status i auto važniji od ljudskog života i povratnik u rodni kraj, neki su od dvadesetak likova koje je pratimo kroz nekoliko dana njihova života. Motiv sve prisutnog nacionalnog naboja i tjeskobe Mostara tematika je koju je već obradio Bobo Jelčić u Obrani i zaštiti, filmu o krizi identiteta pasivne muške figure. Kako bi što vjerodostojnije pristupili svojim likovima, i Jelčić i Milić priklonili su se dokumentarističkoj poetici unutar igranog filma no dok je u Obrani i zaštiti autentičnost ostvarena rukom nošenom kamerom što prati protagonista, u Mrtvim ribama isto je postignuto crno-bijelom fotografijom.

Odnos između likova, osim prilagođeno tmurnih glumačkih izvedbi, grade i redateljski postupci kao što su razmještaj glumaca unutar kadra i čvrsta linijska kompozicija koja pritišće protagoniste unutar njihove okoline i ne dozvoljava im da iziđu van okvira. Također, atmosferu nosi i glazbena podloga pa je Milić još jednom pokazao kako može baratati svim aspektima audio-vizualnog stvaralaštva. Doduše, film je adaptacija zbirke priča Mrtve ribe plivaju na leđima scenarista filma Josipa Mlakića pa je njegova narativna konstrukcija zagušena likovima u čije se svjetove gledatelj ne stigne uživjeti. Filmska radnja nezaustavljivo korača kroz Mostar i okolicu dočaravajući tako emocionalni naboj koji razumijemo jedino zato što smo upoznati s društvenim i povijesnim kontekstom.

Mrtve ribe nisu film za publiku van naših i granica susjednih država, film je to najraširenije tematike unutar domaćeg suvremenog dugometražnog igranog filma koji, iako je redateljski dobro odrađen, vrijednosno ne donosi ništa novoga u hrvatsku kinematografiju. Svakako, ne treba zamjeriti Miliću što se i on u dugom metru posvetio traumatiziranoj svakodnevici ali zasićenost ratnim i post-ratnim dramama ovakve filmove razumljivo svrstava u ladicu „još jednog hrvatskog teškog filma“. A i kada se osvrne na Milićeva prethodna dugometražna ostvarenja ne može se poreći da se očekivalo više.

Najpoetičniji element filma su ždralovi što prelijeću glavne junake poput sveprisutnog pogleda Drugog koji produbljuje njihovu patnju te ih tjera prema narativnom završetku utemeljenom na kontingenciji ljudske sudbine. Narativ neprikriveno vodi ka takvom patetičnom finalu pa se na kraju filma gledatelj ne može zadovoljiti nečim neočekivanim ili uznemirujućim što će ga uzdrmati do kostiju, već krajem koji će ga prema usudu istraumatiziranih likova ostaviti ravnodušnim. Mrtve ribe vjerno preslikavaju jednosmjerne sudbine Mostaraca u jednosmjeran film koji nažalost neće imati čast da zapečati tematike krize identiteta u našem postratnom okruženju jer čini se da rane još uvijek zacjeljuju.