Osječki pisac Dario Grgić (1964.) u svojoj se prvoj knjizi eseja 'Romantika je roba iz uvoza', koju je izdala Naklada Ljevak predstavlja kao demistifikator kojekakvih medijskih stvarnosti.

Zadnjih nekoliko mjeseci gledamo ga kao prodornog televizijskog književnog kritičara u HRT-ovoj emisiji 'Knjiga ili život', a svoje radove objavljivao je u časopisima Književna revija, Kolo, Kvadrat, Libra Libera, Nacional, Novosti, Poezija, Politika (Beograd), Relations, Riječi, Think Tank (Beograd), Vijenac, Zarez te na T-portalu, portalu Moderna vremena, fanzinu Hombre, na Radiju 101 i na trećem programu Hrvatskog radija.

'Za njega su kao autora podjednako važni i filozofija i sport i film, vješt je u lucidnom baratanju i ispreplitanju referenca i citata iz visoke i popularne kulture, a ovu knjigu je moguće shvatiti kao sasvim osobnu i posebnu ljubavnu poslanicu eseju, tom otmjenom staromodnom i pomalo zaboravljenom žanru, ali isto tako i kao ljubavno pismo književnosti, filozofiji, filmu, muzici i svim drugim stvarima zbog kojih vrijedi živjeti', stoji u najavi.

Vaša knjiga je 'zbirka eseja'.Recite nam najprije što je za Vas osobno esej kao književni žanr te kako su i kojom prigodom nastali ovi uključeni u knjigu. Kojim se temama bave?

Esej je neka vrsta sparinga. Navedete nečiju misao i onda je isprobavate. Kauč je u međuvremenu zamijenio strunjaču, i danas svi pišu nešto drugo. Tekstovi koje sam pisao bave se stvarima o kojima sam razmišljao toga dana. Ozbiljnost i dugoročni planovi se zaista isključuju. Nemoguće je biti ozbiljan i dugoročan.

Ovo je Vaša prva knjiga premda već niz godina pišete i objavljujete. Zašto tek sada, ili zašto već sada? Kako je došlo do toga da ipak ukoričite svoje eseje?

Počeo sam pisati za fanzine. Već sam bio star. Goran Pavošević i Genge su me stalno cimali da pišem o glazbi. Imali su fanzin i negdje oko njega sam stekao naviku da redovno reagiram na nešto.

Je li naše doba receptivno za eseje? Jesu li danas kolumne i blogerski postovi istisnuli eseje? Tko danas voli i uopće čita eseje i njihove autore – Benjamina, Ciorana, Unamuna, Hamvasa, Stanka Andrića ili Nenada Ivića?

Vjerujte mi, baš me briga na što je netko 'receptivan'. Baš sam bio svugdje i radio sam svašta. To vam je jednako kao da sad netko mora biti invalid jer vrijeme šepa. Svako vrijeme šepa.

Pa ne baš, ne startno, ali se sada okušavam i u tim formama. Mislim da bi pisanje trebalo biti alat kojim istražujete život. Pisanjem prizivate neke sile, nešto od toga je jače od vas osobno. Utoliko me zanimaju drugačije organizirane rečenice.

Jedan ste od najistaknutijih domaćih književnih kritičara, možemo li očekivati i ukoričenje Vaših kritika?

Ne. U životu sam napisao samo dvije kritike. To je malo za knjigu. Jedna je bila o Feriću, druga o Pogačaru. Ovo ostalo su bile recke.

Kako kao kritičar procjenjujete aktualno stanje domaće proze? Možemo li se nositi barem s bližim i malo daljim susjedima? Koja Vas vrsta proze osobno najviše privlači?

Iskreno, vjerujte mi, ne znam, iako čitam sve što mogu, i naše i okolo. Nije mi to tekma, tako da jednostavno ne mogu tom fenomenu pisanja pristupiti takmičarski. Nemamo pisca kao što je Vladan Dobrivojević, ako je to odgovor...

U zadnje Vas vrijeme viđamo i kao televizijskog književnog kritičara. Kako se osjećate pred kamerom i čini li Vam se inače da je televizija medij koji trpi intelektualnu sofisticiranost?

Iz malog sam grada. Svi su mi govorili 'ti' dok nisam osvanuo na televiziji. Pomogla mi je da nešto ljudi iz varoši odbacim do 'vi'. David Foster Wallace priča na televiziji o američkoj književnosti, i to je baš predavanje. Dao bih sve za televizijske snimke Platonovih tuluma.

Jednako strastveno pratite film, glazbu, književnost, teoriju... Mislite li da kod nas ima mnogo takvih ljudi širokih interesa, samo što, eto, nisu pisci? Kao i u svakodnevici, čini se da ni u književnosti kod nas ne vole one koji 'previše pametuju'?

Ma to vam je samo čitanje. I onda reakcija na čitanje. Pametovanje je nešto drugo. To vam je, to pametovanje, nešto što je zbilja dosadno.

U jednome eseju govorite o borhesovskim 'pravim' čitateljima i onima koji koji 'u čitanju mogu provesti dobar komad života, a da ipak ne budu čitatelji'. Prihvaćate li stigmu zagovornika intelektualne aristokracije?

Mislim da već slutite odgovor. Ne. Sama ideja je divna, još od Baudelaira pa sve do razbijača Kiša. Međutim, nekako se sve promijenilo. Aristokracija, što je to? Danas, da biste bili gospodin, morate biti seljak.

Mnoge bi čitatelje intelektualce moglo iznenaditi Vaše ozbiljno zanimanje za mističke teme i literaturu, posvećeno im je čitavih prvih 60 stranica knjige. Što biste mogli odgovoriti takvim 'skepticima'?

Ma ja sam vam to kombinirao s Kantom. Osim toga, najljepše priče koje možete ispričati imaju veze s tim poništavanjem sebe. Obožavao sam kao klinac Martina Bubera i njegove 'Hasidske priče'.

Koji su Vam najdraži bendovi i filmovi?

Imam zapravo užasan, naglašeno loš ukus, osim kada su prijatelji u pitanju. Volim horore: evo samo da kažem – vjeru, ovu predkantovsku, koja misli da su metafizičke spoznaje dohvatljive, mogu osjetiti samo u filmovima strave i užasa. U jednom od najdražih mi filmova glavni glumac je medvjed. Film se, što je tipično kada sam ja u pitanju, zove 'Medvjed'. U tom su filmu svi ljudi kršćani, svi vjeruju u Boga. Pogotovo kada se pojavi taj medvjed.