Neki ga uspoređuju s filmom 'Skrivena ljubav' jer dva glavna junaka podosta vrludaju po šarmantnom, kamenom talijanskom gradiću po kakvome vrludaju i Timothée Chalamet i Armie Hammer, a i valjda pronalaze neku homoerotičnost u prijateljstvu dva dječaka. Drugi ga nazivaju jednim od glupljih i plićih Pixarovih filmova zato što nema neku priču, poruku ni smisao, nego se sav svodi samo na pljackanje plavim bojama ligurskog mora i nostalgiju za Vespa-Italijom kakva je zadnji put bila 1965.

Nakon gledanja 'Luke', animiranog filma koji je izazvao takve komentare reći ću samo da SHVAĆAM odakle im ta priča, ali isto tako da mislim da nisu u pravu. Prvo i prvo, usporedba sa 'Skrivenom ljubavi' je mrvicu previše. Da, da, glavni dječaci u filmu, Luka i Alberto doista lunjaju gradićem koji neodoljivo podsjeća na jedno od mjesta po kojem su lutali Elio i Oliver, ali vizuali primorske Italije doista su opće i ikonsko mjesto koje nisu izmislili ni ljudi koji su birali lokacije za 'Skrivenu ljubav' ni crtači 'Luke', a homoerotičnost prijateljstva Luke i Alberta ne bih komentirala jer jednostavno ne znam ima li je ili nema. Drugo, što se tiče priče i slojevitosti 'Luke' - okej, film se NIJE ubio od dubine i simbolike, kao što nekad Pixarovi animirani filmovi znaju ('Duša', 'Coco', 'Inside Out'), ali nije tako ni osmišljen. 'Luca' je zapravo animirana verzija ljetnog filmskog hita - laganini priče o tinejdžerima koji, slobodni od obaveza i s više slobode od roditelja, otkrivaju svijet te sklapaju prva trajnija prijateljstva.

A ta je priča vrlo simpatično i živopisno ispričana. U njezinu je središtu Luka, mladi morski stvor koji u podmorju provodi dane čuvajući stado meketavih riba svoje obitelji. Kad jednoga dana pronađe nekoliko predmeta koji su na morsko dno iz čamaca ispali 'kopnenim čudovištima' (ljudima) i kad od bake čuje da oni, morska bića, mogu izlaziti na površinu, počinje sanjariti o drugom svijetu. Taman u tom trenutku Luca u podmorju upoznaje Alberta, nešto starijeg dječaka, također morsko biće, koji već ima nešto iskustva sa životom na kopnu, kamo ga je odvukao njegov otac, koji je potom promptno nestao.

Kada Lukini roditelji saznaju da se Luka skita po kopnu, strašno se zabrinu i dovedu njegova čudnog ujaka koji živi na samom mračnom dnu mora te mu priprijete da će ga poslati da neko vrijeme živi s ujakom. Zgroženi Luka zbog toga bježi od kuće s Albertom na kopno, a dvojica dječaka uskoro odlučuju otići i do najbližeg kopnenog, ljudskog gradića, da bi nekako nabavili Vespu o kojoj sanjaju. Ondje pak upoznaju djevojčicu Juliju, sprijateljuju se s njom i tu tek počinje njihova ljetna avantura.

'Luka' je prije svega vizualna poslastica. Od bezbroj nevjerojatnih i predivnih nijansi zelene, ljubičaste i plave koje vladaju podmorjem u kojem živi Luka s obitelji pa sve do eksplozije svih mogućih blještavih boja kamenog ligurskog gradića s njegovim uskim, suncem i hladnom prošaranim uličicama, raznobojnim sladoledima, nogometnim loptama, prugastim majicama, crvenom kosom djevojčice Julije i bijelim ribarskim barkama koje se ljuljuškaju na površini mora. 'Luka' je i duhovita, nježna priča o nezaboravnom ljetu koje mijenja sve u životima dječaka i djevojčica svugdje na svijetu, bez obzira jesu li ti dječaci i djevojčice isti kao i svi drugi ili ponešto drugačiji, kao Luka i Alberto. 'Luka' je - i to će više prepoznati odrasli nego mlađarija - i filmić o nostalgiji za Italijom kakva je nekad bila, a ponekad je takva i danas: puna života, gibanja, mladića na Vespama, veselih pjesama sa San Rema i suncobrana s reklamnim natpisima popularnih pića.

Nećete iz kina nakon 'Luke' izaći bogznakako pametniji niti osvješteniji, nećete naučiti neke posebne životne lekcije, čak vas i negativci neće naročito zaintrigirati jer nisu baš razrađeni ni strašni, ali izaći ćete opijeni bojama i životnom radošću, kao da ste na ovoj vrućini upravo popili šareni, osvježavajući i slatki koktel.