Malo je ljudi na Zapadu - a u ovom kontekstu Hrvatsku možemo bez pretencioznosti nazvati Zapadom - koji znaju nešto o indijskoj klasičnoj glazbi. Ni ja nisam imala pojma što je to dok nisam pogledala film 'Učenik' (The Disciple), neobično, meditativno djelo mladog i cijenjenog indijskog redatelja Chaitanyae Tamhanea, koji je odnedavno dostupan na Netflixu. Ni sada o toj glazbi ne znam mnogo više od onoga što se da popabirčiti na Wikipediji, ali film me, unatoč tom neznanju, neobičnoj temi i sporom ritmu, podosta zaintrigirao.

Priča filma vrti se oko (isprva) mladog Sharada Nerulkara, koji živi s bakom u Mumbaiju i sve slobodno vrijeme posvećuje učenju i vježbanju klasične indijske glazbe, odnosno njezine hindustanske varijante. Neobična je to vrst glazbe, s neobičnim, katkad disonantnim tonovima i nije čak osobito popularna ni u samoj Indiji, ali zahtijeva velike glasovne mogućnosti. Sharad, kojeg pratimo kroz njegove vježbe s učiteljem Gurujijem te ga odmah na početku vidimo i na natjecanju izvođača takve glazbe - te velike glasovne mogućnosti nema. Nije sasvim netalentiran - ima dovoljno solidne predispozicije da ga voljeni učitelj uzima za učenika, pa čak i s njim u pratnji javno nastupa, no veličina kojoj stremi stalno mu izmiče. Njegova ljubav prema toj umjetnosti mnogo je veća od njegova talenta.

Sharad, međutim, dobar dio filma to uopće ne shvaća, odnosno, uvjeren je da će marljivom vježbom, posvećenošću i duhovnom čistoćom prije ili kasnije postići svoj cilj. Živi životom koji je sasvim posvećen njegovoj umjetnosti. Danju radi slabo plaćen posao digitalizacije arhivskih snimaka klasične indijske glazbe, u slobodno vrijeme vježba i nastupa s učiteljem, a noću vozi skuter po mumbajskim ulicama, slušajući tajno snimljena predavanja velike majstorice indijske klasične glazbe, izvjesne Maai, koja je bila učiteljica njegova voljenog Gurugija, ali i njegova voljenog oca. Otac je još jedna važna figura u Sharadovu životu. Kroz flashbackove vidimo da je i on bio veliki zaljubljenik u tu glazbu te da je svoju ljubav od najmanjih nogu prenosio sinu.

Ta obiteljska tradicija izvor je i obiteljskih napetosti u Sharadovu životu jer njegova majka, osoba koja je vidjela što velika ljubav prema opskurnoj umjetnosti za koju još k tome nemaš posebnog talenta može učiniti čovjeku. Sharad se zbog njezina negativna stava kloni komunikacije s majkom, ali njegov se život sve više pretvara u njezina zloguka proročanstva (a zapravo majčinske brige). Sharad nema prijatelja, nema djevojke, nema nikakvog društvenog života, zarađuje slabo i živi asketski, izvan glazbe i niza neuspjeha u njezinu izvođenju tek tu i tamo masturbirajući uz internetsku pornografiju.

'Učenik' je, kao što već rekoh nekoliko puta, vrlo neobičan film. U njegovu početku gledatelj ga čak može doživjeti vrlo sporo i pomalo začudno jer ga redatelj uvlači u priču koja je na prvi pogled strana i ne sasvim dokučiva zapadnjacima. No ipak vas uspijeva uvući, a uspijeva vas uvući zato što, usprkos tome što ne znamo ništa o indijskoj klasičnoj glazbi, pa čak ni previše o indijskoj suvremenoj kulturi i društvu, ovaj film govori o nečemu što je univerzalno poznato svim ljudima na planetu. Ovo, naime, nije priča o previranjima i usponu genijalnog umjetnika za kojeg društvo nema razumijevanja. O, ne, upravo suprotno. Ovo je priča o osobi koja uopće nije genij, nema ni približno toliko talenta da bi se izdigao na razinu svojeg interesa, truda i ljubavi prema umjetnosti, ali to polako i bolno shvaća. Film nas do svojeg kraja vodi i kroz dulje vremensko razdoblje, tamo negdje do Sharadovih kasnih tridesetih ili ranih četrdesetih, i njegova spoznaja da nikada neće biti ono što želi biti i da ima onih koji uz mnogo manje truda postižu ono o čemu on može samo sanjati - polako slama i njegovo i gledateljevo srce.

'Učenik' je diljem svijeta vrlo hvaljen film. Na festivalu u Veneciji osvojio je i nagradu međunarodne federacije filmskih kritičara, FIPRESCI. S druge strane, spor je, govori o temi koja je čak i u Indiji poznata tek manjem broju gledatelja, na trenutke je užasno čudan, zasipa nas glazbom koja jest zanimljiva i fascinantna, ali nas većina NEMA 'razvijeno uho' za nju, ispunjen je gotovo tarkovskijevskim dugim scenama vožnje kroz grad uz koje se samo vrti glas sa snimke koju sluša Sharad i, jezgrovitije rečeno, ispunjava sve uvjete da ga većina gledatelja nazove dosadnim. Mnogi će to vrlo vjerojatno i učiniti, i ne mogu ih kriviti zbog toga. No ako dopustite da vas uvuče u sebe, da shvatite gdje je točno točka Sharadove bitke sa samim sobom i svijetom oko sebe, do zadnje scene - one u kojoj je očito da je Sharad napokon shvatio da svaka budala koja se rodila s talentom postiže bolje rezultate nego on nakon više desetljeća krvavog truda i posvećenosti - osjetit ćete njegovu bol. I ne samo njegovu. Ljudsku. Umjetničku. Ljubavnu.