Uoči izložbe T-HTnagrada@msu.hr, koja se ovog petka otvara u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, donosimo razgovor s Damirom Očkom koji je zajedno s još četvero umjetnika pozvan da u sklopu izložbe predstavi svoj rad
Damir Očko (1977) diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagao je na mnogim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, a 2008. godine predstavljao je Hrvatsku na Bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana u Bariju. Taj multimedijalni umjetnik u svoje radove uključuje procesualnost, a njegovi umjetnički radovi često kao polazište imaju glazbu, vrijeme i pokret te su prožeti referencama na književnost i povijest glazbe.
Možete li nam otkriti što je tema vašeg novog filma koji će publika moći premijerno vidjeti na otvorenju izložbe T-HTnagrada@msu.hr?
Rad se bavi pitanjima napora i prepoznavanja promjena. Priča je utemeljena na anegdoti koju je skupina nomada na obalama Mianmara (poznatiji kao Mokeni ili na engleskom kao Sea Gypses) ispričala novinaru CBS-a objašnjavajući kako su preživjeli cunami 2004. Na pitanje novinara kako to da su baš oni preživjeli dok ribari Burmanci nisu, jedan je Moken rekao da Burmanci nisu znali gledati u stvari koje se mijenjaju jer od lignji koje su hvatali nisu vidjeli ništa drugo. Ipak, u filmu se ne bavim kontekstom cunamija ni Mokena, već sam se pokušao fokusirati na pitanje prepoznavanja promjena kojih smo svi dio. Okosnica filma je recital pjesme koji sam uvježbao s osobom koja ima poteškoća u govoru, odnosno muca. Sve to rezultiralo je nečim posebnim. Riječi koje su teško izgovorene imaju pojačano značenje, a način na koji su prevedene u pjesmu također pridonosi težini rada, ali i naporu koji gledatelj treba učiniti da bi uspostavio vezu sa značenjima. Želja mi je bila da moj novi film ne bude samo projekcija na zidu. Potreban mu je aktivni gledatelj spreman na korak naprijed.
Kako je rad nastajao?
Rad je nastajao unazad godinu dana, a sama produkcija filma se dogodila u posljednjih nekoliko mjeseci, tijekom mojeg boravka u Irskoj, gdje je i sniman. Film je nastao u produkciji Paths Crossing, posebnom projektu Europskog kulturnog programa. Ta priča Mokena potaknula me je, a njihovo jednostavno objašnjenje zašto neki vide, a drugi ne stvari koje se događaju oko njih činilo mi se zanimljivim i zbog činjenice da se u našem društvu stvari mogu postaviti na jednako jednostavan način.
Koliko film traje i ima li vaš novi rad na sadržajnoj i formalnoj razini vezu s nekim vašim prethodnim videonarativima te u čemu se očituje ta povezanost?
Film traje dvanaest minuta. Iako se uvijek trudim pronaći neki novi model rada te na neki način emancipirati novi rad od prethodnih, povezanost je neizbježna. Mislim da se ta povezanost očituje u nekim temama kojima se kontinuirano bavim kroz svoju praksu, poput pitanja jezika, interpretacije te pitanjima zvuka kao sredstva naracije i glazbe kao političkog teritorija.
Nadam se da da. Ovaj rad, kao i moj prethodni 'The Moon shall never take my Voice', polaze od ljudskog glasa prvenstveno kao političke kategorije. S druge strane, film se ne bavi politikom kao temom niti didaktički opisuje neku društveno-političku problematiku.
U nekim prijašnjim radovima ponudili ste, uvjetno govoreći, postapokaliptičnu viziju svijeta. Ima li u novom filmu fantastičnih elemenata?
Ne, ali dalo bi se preispitati tu riječ 'fantastično' vezano uz moje prethodne radove. U svojim radovima pokušavam gurati stvari do ruba, do točke gdje njihovo stvarno značenje ili njihova promašenost postaju vidljivi, ali taj rub ne prelazim. Svi moji radovi govore o stvarnim stvarima.
Bavite se i videoradovima, instalacijama i crtežima. Jesu li ti mediji međusobno povezani u vašoj umjetnosti i na koji način?
Definitivno. Sve je to dio istog procesa. Crtežu sam se vratio nakon dugo vremena kao važnom istraživačkom sredstvu u procesu bavljenja filmom, ali mislim da medij pokretnih slika dominira mojom praksom i rado to kažem.
Jeste li iznenađeni time što ste među pozvanim umjetnicima na izložbu T-HTnagrada@msu.hr i je li ta činjenica utjecala na vaš pristup novom radu?
Nisam iznenađen. Rad je nastao nevezano za izložbu T-HTnagrada@msu.hr. Iako moram napomenuti da mi je Muzej suvremene umjetnosti kao organizator izašao ususret i omogućio da dovršim montažu rada u njegovom audiovizualnom studiju.
Budući da ovo nije prvi put da sudjelujete na izložbi T-HTnagrada@msu.hr, kako biste ocijenili njena dosadašnja izdanja, odnosno možete li tu izložbu usporediti s nekim drugim likovnim događanjem u Hrvatskoj?
Čini mi se da se dosta toga promijenilo nabolje, ali i da postoji još mnogo prostora da bi se koncept poziva/otvorenog natječaja mogao bolje osmisliti. Kako se moj rad češće viđa vani nego u Hrvatskoj, raduje me prilika da novi rad prvo pokažem pred hrvatskom publikom. U Hrvatskoj ima dosta izložbi koje nalikuju na izložbu T-HTnagrada@msu.hr, na način da je sve to koncipirano dosta šareno i nekritički, samo što nemaju dimenziju 'nagrade'. Mislim da nam treba manje ovih prvih, a više ovih drugih.
Je li organizator izložbe sudjelovao u produkciji vašeg filma?
Ne, ali produkcija rada nije povezana s izložbom T-HTnagrada@msu.hr jer se radi o inozemnoj produkciji. Dakle, film je nastao za neke druge prilike nekim drugim sredstvima. Mislim da bi pitanje produkcije radova za izložbu T-HTnagrada@msu.hr ubuduće bilo zanimljivo riješiti drugačijim konceptom projekta. Vani organizatori ulažu dosta sredstava u produkcije radova za slične projekte jer je privilegij imati 'novi' rad na izložbi. Kod nas to još nije slučaj.
