Moraju li, da bi bila jasna, pitanja u kazalištu biti postavljena maksimalno pojednostavljeno? To je osnovna dilema koju o samoj sebi implicitno stvara ova predstava. Jer ukoliko je tako, tada kazališnu publiku ona podcjenjuje. S druge strane, koliki su pokušavali o temi države nešto reći, čak i sa scene, pa se ništa nije promijenilo. Možda, zaista, u tom smislu treba početi od osnova, od abecede, koliko god ona bila kazališno nezanimljiva. 'Crne oči' upravo su toliko rudimentarna predstava, stvorena gotovo iz pozicije prosvjetiteljstva i političkog opismenjavanja dok se pitaju vrijedi li žrtva i kako izbjeći zlo.

Usporedbe s prošlogodišnjom produkcijom Dramskog kazališta 'Nosi nas rijeka' neminovne su, ali između Elvisa Bošnjaka i Davora Špišića postoje neke bitne razlike. Najprije u rukopisu, i u onome što se od njega očekuje, jer 'Rijeka' je drama, dok su 'Oči' kronika. Ali, takva u kojoj 'poetika tarabe i sjekire' sama radi protiv načelno pristojnih i civiliziranih političkih poruka koje ova predstava daje, jer glorificiranje ruralnog u njoj demistificira sve njezine načelno pozitivne strane. Iako zagovara suživot, pristajanjem na patrijarhalni ustroj i isključivost tvrdokornih mentalitetnih zadatosti ona zapravo zauzima stav koji pokušava kritizirati.

Utilitarnost takvog pristupa nužno se reflektira i na izvedbeni aspekt, i zato u 'Crnim očima' nema ničega što nije imitacija. Samo u odnosu na to koliko je ona svjesna, može se mjeriti vrijednost ove predstave. Po kriterijima kazališta shvaćenog tek kao pričanje priče, predstava funkcionira gotovo bez mane, ali i bez iznenađenja. Pravocrtna dramaturgija, očekivani zapleti i raspleti te površna tipizirana karakterizacija, daju ovom tekstu kao zametku pravo da bude obrađen, ili odrađen, i kao radio drama, televizijski ili pak 'pravi' film, roman... S takvom fabulom može se baš sve, upravo zato što nema specifičnosti. Ona je samo to što se na sceni i dogodi – scenoslijed ratne sudbine dviju obitelji, sa svojim žrtvama, nadanjima, slabostima i uvjerenjima.

Režija Dražena Ferenčine na izvornosti i autentičnim detaljima inzistira ne kako bi iskušavala granice scenskog realizma nego kako bi autentičnost svela na svoju mjeru. U taj sklop ulazi i izvedba, koja na trenutke podsjeća na žive slike u Etnografskom muzeju, a ponekad i eksponate same. Rad svakog izvođača je zaklonjen tim konceptom crpljenja iz najopćenitijih mjesta, pa bez obzira oslanjaju li se na osobno proživljen ili nekako posrednije prikupljen materijal, sve su tvorbe lika ovdje svedene na princip 'što sličnije'. Pritom razlike postoje samo u intenzitetu uobličavanja te sličnosti, ali kako u kazalištu inzistiranje na nekarikaturalnosti nerijetko dovodi baš do nje, upravo se to dogodilo kompletnoj podjeli.

Darko Milas je vjerojatno glavnom ulogom htio zaraditi status prvaka, pa emanira zanos i energiju dok barata sjekirom, bocom rakije, daje blagoslov mladencima ili vješa zastavu na kuću. Poput njega, i Nela Kocsis i Živko Anočić predvode ansambl s obzirom da su izvorni slavonski govornici, ali potpuno je svejedno tko kako govori kad je ionako riječ o slikovnici koja imitira, a ne biva. Zato i katarza ne dolazi sa scene, nego eventualno iz osobnih sjećanja gledatelja ili kao posljedica prizivanja traumatičnih događanja ionako upisanih u kolektivnu svijest svih starijih od dvadeset godina. Slavica Knežević i Olga Pakalović sa svoje su strane zalog vrijednosti, ali ni one ne uspijevaju nadići okvir koji im nude tekst i režija jer svi ipak ostaju zbijeni tarabom na pozornici, jedinom koja omeđuje zemlju i koja možda simbolički likovima ne dopušta izlazak iz vlastitih tumačenja povijesti i samih sebe, ali ni predstavi da bude više od plošne realizacije stereotipa.

No, sudeći po premijernom pljesku, 'Crne oči' čeka sasvim pristojan broj izvedbi, a i pobjeda na Festivalu glumca je sasvim izgledna. Pravoj domaćoj predstavi više ni ne treba.