Koliko puta ste čuli izjave koje započinju s 'ovi mladi danas...'. Ovi mladi danas su neodgojeni, nepristojni, nemaju poštovanja za starije, lijeni su, ništa ne rade, samo zure u mobitele, više ni ne razgovaraju. Od njih neće biti ništa. Sjećate li se svojih srednjoškolskih dana? Mislite da da? A koliko ste zapravo znali te ljude s kojima ste provodili tolike dane u školi? Jesu li oni bili šminkeri, gotičari, sportaši, štreberi i gikovi ili ste ipak znali što misle o svijetu, o odnosima među ljudima, što žele a čega se boje?

Stevan Filipović, nagrađivani beogradski redatelj kojem pripisuju pokretanje novog vala u srpskoj kinematografiji filmom 'Šejtanov ratnik', na ova pitanja dao je odgovore u svom posljednjem djelu koje je ujedno doživjelo svjetsku premijeru na ovogodišnjem Pula film festivalu.

Film 'Pored mene' govori o razredu maturanata tzv. otpisane generacije. Najgorem razredu u školi, kako ga zovu. I ako mislite da je ovo još jedan adolescentski žvakaća-film, nemojte tako naglo krenuti okretati očima jer biste mogli svašta propustiti.

Počinje 'filmom' o profesorici povijesti (Hristina Popović), čiji je muž slikar uzbudio agresivne nacionalističke duhove, a ona sama uznemiruje one koji joj govore da njezinom razredu nema pomoći. Pravi problemi počinju kad je pred kućnim vratima zaskoči grupa maskiranih nasilnika i zalije crvenom bojom. Crvenom bojom komunizma. Ispostavlja se da se krivci nalaze u njezinom razredu.

Slijedom događaja učenici ostaju zatočeni u školi, u potpunosti sami, bez mogućnosti komunikacije s vanjskim svijetom. Tada počinje film o njima. Redatelj će vrlo vješto razraditi stereotipe te karakterizirati svakog pojedinca.

Montaža je odradila odličan posao u tom portretiranju, pažljivo prateći emocionalne tranzicije i ne gubeći iz vida krajnji cilj. U jednom razredu tako se nalaze sve vrste osobnosti, konflikti utemeljeni na nacionalističkim ili antinacionalističkim stavovima, sukobima sa seksualnim manjinama i općenito svim suvremenim problemima specifičnima za regiju, a još su k tome začinjeni nasiljem i porocima, otkrivajući i neke nimalo lake životne priče.

Čini se da škola ipak nije dovoljno velika da se svatko sakrije u svoj kutak, nego je baš prave veličine da sve izađe na površinu. I tu treba pohvaliti postavu u kojoj se svako glumačko ime sjedinilo sa svojim likom i bilo u stanju proći kroz transformacije, kako vlastite u lik, tako i one u liku samome.

Ne kažem da ćete zavoljeti te ljude, nećete možda ni pokazati neku empatiju, ali vidjet ćete da nije sve crno i bijelo. Morat ćete donijeti odluku o tome mislite li da su oni samo produkt svojih okolnosti ili tu ipak ima nešto više posrijedi. Ovo nije film koji će vas izmoriti dramom, niti će vas šokirati, jer zašto bi? Pa nije ovo ništa novo. Svi su ti klinci upravo oni koje svaki dan srećemo na cesti. Oni se ne skrivaju pred javnosti. Ali se skrivaju prema najbližima. Znaju li oni što je uopće ljubav? Izgleda da na kraju ipak znaju.