Moram priznati da prije serije 'Pose' nisam imala pojma o tome da je u New Yorku sredinom osamdesetih postojala živahna scena kakva se opisuje u njoj. Scena je to LGBTQ osoba, pretežno onih iz skupine koja se označava slovom T (transrodnih osoba), koje su po newyorškim plesnim dvoranama organizirale natjecanja u kostimiranju, plesu i - da, poziranju na određenu temu. Nisam imala pojma da su se takva natjecanja tada održavala, a nisam imala pojma ni da su LGBTQ osobe koje su u njima sudjelovale često živjele u takozvanim 'kućama', na čelu kojih su bile 'majke' i 'očevi'.

Razlog iz kojeg nisam znala ništa o tome svijetu definitivno je povezan i s time što je riječ o newyorškom, američkom fenomenu, a daleko je Amerika, no onaj još važniji, značenjem bremenitiji razlog samo je tkivo ove serije - riječ je o osobama koje su bile marginalizirane, odbačene iz društva. Svijet 'Posea' postojao je paralelno sa svijetom koji nam je prikazan u filmovima kao što su 'Wall Street', 'Zaposlena djevojka', 'Hannah i njezine sestre', 'Veliki' i 'Kad je Harry sreo Sally', ali dok je u filmovima i serijama bilo mjesta za pohlepne i ambiciozne yuppieje, neurotične urbane intelektualce, pa čak i newyorške kriminalce - za transrodne osobe u njima nije bilo mjesta. Baš kao ni u društvu.

Glavni likovi u 'Poseu' uglavnom su ponosne trans-žene, čiji se ponos, osim na samom karakteru i temperamentu, temelji i na činjenici da u takvom društvu i u takvom svijetu uspijevaju ne samo preživjeti, nego i pronaći nešto u čemu će briljirati, nešto u čemu će se natjecati, zabavljati, osjećati se kao zvijezde. Dobar ih je dio, osim zbog toga što su transrodne ili gay osobe, gurnut na rub i rasno i socio-ekonomski: žive od prostitucije, nastupa u peep-showovima ili od milosti bogatih ljubavnika, a sve redom pripadaju afroameričkoj ili portorikanskoj manjini. Doda li se svemu tome i činjenica da žive u doba epidemije AIDS-a, i to u ono početno, okrutno doba, kada se AIDS nazivao gay kugom, pa su sredstva za njegovo istraživanje i za njegu oboljelih odvajana vrlo škrto i nevoljko - jasno je da su ponos i osjećaj zajednice u tom kontekstu važni.

Glavna junakinja u seriji jest Blanca Rodriguez, koja će se već u prvoj epizodi prozvati Blancom Evangelistom jer će osnovati svoju 'kuću' - neku vrstu zamjenske obitelji u kojoj se članovi međusobno financijski i emotivno podržavaju, ali i zajednički nastupaju na natjecateljskim balovima. Blanca je svoju 'kuću' osnovala nakon što se 'odcijepila' od kuće Abundance, kojom gospodari glamurozna i karizmatična majka Elektra, koja članice svoje kuće, doduše, financijski uzdržava zahvaljujući obilnim donacijama svojeg bogatog ljubavnika, ali je vrlo škrta u emotivnoj podršci i svoje štićenice smatra podanicama.

Blanca, koja već u prvoj epizodi saznaje da je HIV-pozitivna, svoju kuću Evangelista postavlja mnogo socijalno osviještenije i emotivno plodnije, ali se, da ne bi bilo zabune, i dalje ponaša kao majka. Dobra majka, majka koja vas voli i podržava, ali i stroga majka, s pravilima, prodikama i verbalnom 'papučom' kojom će vas opaliti po glavi kada zastranite. Blancu kao majku posebno definira odnos s mladim plesačem Damonom, kojeg je doslovno pokupila s ulice, gdje je boravio nakon što su ga roditelji izbacili iz kuće zbog toga što je gay. Damon se uz Blancinu pomoć upisuje u prestižnu baletnu školu i ona ga, baš kao prava majka, u tome potiče, tjera, nagrađuje i kažnjava, jednako mu često nudeći svoju mudrost, ali i prijekor.

Još jedan odnos koji definira Blancu kao osobu jest njezino prijateljstvo s Pray Tellom, voditeljem natjecateljskih programa u plesnim dvoranama koji je u privatnom životu kostimograf i dizajner te tugujući HIV-pozitivni gay muškarac kojem tijekom serije partner umire od AIDS-a. Pray Tell vjerojatno je najupečatljiviji lik u 'Poseu', zbog svoje naglašene elokvencije, nastupa, ali i privatne ranjivosti - a kada se takvo što kaže za lik u seriji o ponosnim transrodnim ženama, onda znate da je doista upečatljiv.

Serija prati i priču o Angel, članici Blancine kuće koja kao prostitutka upoznaje mladog direktora iz Trumpove korporacije te s njim započinje ljubavnu vezu, a zanimljiva je ona linija priče koja prati Elektru i njezinu operaciju korekcije spola. Ryan Murphy i njegovi sukreatori pobrinuli su se da dotaknu brojne aspekte transrodnog života u New Yorku osamdesetih, pritom nas, naravno, potičući da razmislimo o svojim sadašnjim stavovima prema transrodnim osobama.

No iznad svega toga stoje balska natjecanja. Vesela i šarenih svjetlima osvijetljena, kostimirana i disco glazbom popraćena natjecanja u kojima se miješaju estetika i kompetitivnost, ponos i pomiženje, zajedništvo i bespoštedno rivalstvo, podrška i otrovne uvrede. Luda zabava i upravo ona vrsta okupljanja koja je i u mainstream zajednici obilježila čitave generacije.

Ton Murphyjeve serije možda je ponekad suviše propovjednički i programatski, emocije naglašeno melodramske, neke usputne situacije iscrtane grubim potezima na rubu klišeja, a završetak fino posložen u hollywoodski happy end. Ali ako ijedna serija zaslužuje da joj se to progleda kroz prste, onda je to ova. Jer u njoj je sve ono najbolje što Ryan Murphy može ponuditi televizijskom svijetu, i u njoj je sve ono što smo odavno već trebali vidjeti u filmovima i serijama o New Yorku.