Sve je počelo 18. kolovoza 1991. kada se pet crnih automobila Volga uputilo prema Forosu na obali Crnog mora, ljetnoj rezidenciji gdje je upravo odmarao Mihail Gorbačov. Radio je na reformama kojima bi svaka država unutar saveza imala veću političku i ekonomsku autonomiju, a upravo su reforme doprinijele puču koji će uslijediti.

Kolona pod vodstvom Jurija Plehanova, čelnika devetog KGB-ovog direktorata, zastala je pred stražom Mihaila Gorbačova. Prema opisima daljnjeg razvoja situacije Mihail Gorbačov nije znao što se događa te je zaprepašteno nazvao Vladimira Krjučkova, šefa KGB-a, no linije su presječene.

Nakon toga nazvao je Vladimira Medvedeva, šefa osobne straže koji je u svojim navodima kasnijih godina istaknuo da je u svemu prepoznao slučaj sličan onome Nikite Hruščova, bivšeg sovjetskog vođe također uklonjenog tijekom odmora na Crnom moru 1964. godine.

U 73 sata koja su uslijedila, dvije suparničke strane borile su se za vlast nad SSSR-om.

Tvrdolinijaši među kojima ministar obrane, ministar unutrašnjih poslova i šef tajne službe KGB, osnovali su nacionalni odbor za izvanredno stanje - GKČP te predsjednika i njegovu obitelj zatvorili u ljetnu rezidenciju. Cilj im je bio spasiti SSSR od katastrofe koju bi, po njihovu mišljenju, uzrokovale političko-ekonomske reforme.

No pučem je postignut posve suprotan efekt i tri mjeseca nakon njega Sovjetski savez se raspao.

Što se točno događalo tih dana u kolovozu, do danas je ostao misterij. Unatoč analizama i brojnim teorijama, ostalo je nerazjašnjeno što se zapravo dogodilo.

I dok neki slom tvrdolinijaša vide kao pobjedu liberalne demokracije nad totalitarizmom, dublji uvid u službena posljednja tri dana SSSR-a, prepun je rupa te se čini kako su odlučujući trenuci imali vrlo malo veze s demokracijom, piše Charles Clover za Financial Times. Bio je to sudar dviju zavjera, a jača je pobijedila, smatra.

Najveća su zagonetka upravo dvije vodeće figure, Gorbačov i Jeljcin.

U slučaju Borisa Jeljcina koji se profilirao u reformatora i protivnika komunizma, mnoge začuđuje misteriozno dobra informiranost i spekulacije o suradnji s američkim informativnim službama. Dok se dio teoretičara pita je li Gorbačov zaista bio u kućnom pritvoru u rezidenciji u Forosu ili je sam uredio svoju izolaciju kako bi vidio kojoj će se strani naposljetku prikloniti.

GORBAČOV. ZATOČENIK ILI GLUMAC

Nakon što su pučisti stigli u njegovu ljetnu rezidenciju, Gorbačov je, prema službenoj priči, bio prestravljen, ali nakon što je shvatio da neće biti ubijen, svoje donedavne suradnike nazvao je izdajicama i odbio bilo kakvu suradnju.

S obrazloženjem da je Gorbačov bolestan, javnosti se tada obratio potpredsjednik Genadij Janajev. Unatoč tome što navodno nije imao pristupa telefonu, uspio je uputiti pozive Nursultanu Nazarbajevu, današnjem predsjedniku Kazahstana i jednome od svojih savjetnika Arkadiju Volskiju, tvrdi povjesničar Aleksander Hinshtein. Zašto se onda nije obratio javnosti ili molio za pomoć?

Prilično je nejasan i stav prema stražarima koji su ga držali zatočenim. Naime, nijedan od njih tridesetorice po puštanju Gorbačova nije zatvoren te je utvrđeno kako se nisu deklarirali kao pristalice nijedne strane.

Doprinos sumnjama u zavjeru dali su Vasilij Starodubstev, član sovjetskog parlamenta i jedan od osmorice članova Izvanrednog Povjerenstva i general Vladimir Medvedev, tjelohranitelj Mihaila Gorbačova.

Starodubstev tvrdi da je Gorbačov unaprijed znao da se sprema puč te da mu je, kao i pučistima, u cilju bilo ukloniti Jeljcina. Kao glavni razlog neuspješnog puča Starodubstev smatra slabo korištenje medija i lošu komunikaciju s ljudima, koji su postupno prelazili na Jeljcinovu stranu.

U svojoj autobiografiji general Medvedev pak podsjeća na mračnu stranu ruske povijesti kazavši da su u prošlosti Rusije zabilježeni brojni krvavi politički obračuni. 'Lav Trocki ubijen je u drugoj hemisferi (Staljinov rival ubijen je u Meksiku 1940. godine) pa kako onda nisu uhitili Borisa Jeljcina, pita se. Samo dan nakon početka puča, Jeljcin se uputio u Moskvu i prošao KGB-ove agente koji su postavljeni na ulaze u grad da ga uhite, ali su odlučili da ipak neće.

Sve je te sumnje u zavjeru Gorbačov godinama demantirao, da bi ih 2006. oživio Jeljcin tijekom intervjua za rusku državnu televiziju, kazavši da je njegov rival tijekom puča o svemu bio informiran. Lopticu je vratio Gorbačov optuživši Jeljcina za blaćenje u nastojanju da sakrije vlastitu ulogu u rušenju SSSR-a. Dalje od uzajamnih optužbi nije otišlo budući da je Jeljcin preminuo ubrzo nakon emitiranja emisije.

JELJCIN - JUNAK REFORME

Dana 19. kolovoza, ispred moskovske Bijele kuće Boris Jeljcin popeo se na tenk, bez straha od reakcija vojnika, i obratio prosvjednicima nezadovoljnim pučistima. Pozvao je Ruse da uzvrate pučistima i zahtijevaju da se zemlja vrati u normalno stanje, a njegovo obraćanje emitirano je na državnoj televiziji, što je puč okrenulo naglavce.

Narednih 48 sati Jeljcin kao da unaprijed zna sve korake GKČP-a, a tri godine kasnije, novinar Seymour Hersh tvrdi da su za to odgovorne američke obavještajne službe koje su mu pomagale. Iako su planirani udari na moskovsku Bijelu kuću gdje je boravio Jeljcin, oni se nisu dogodili, a bivši predsjednik Rusije poznat kao ljubitelj dobre kapljice, tih je dana već slavio u podrumu svoje rezidencije.

Tri dana nakon što je počeo, puč je okončan 21. kolovoza. General Dmitrij Jazov tenkove šalje iz Moskve, Gorbačov biva pušten, a Jeljcinu se mirno otvaraju vrata za stupanje na vlast.

Iako do službenog raspada Sovjetskog Saveza nije došlo sve do 25. prosinca 1991, nakon tri dana u kolovozu Sovjetski Savez postojao je samo u formalnom smislu.

Upravo je misteriozna trodnevna drama odigrana u kolovozu 1991. na neki način obilježila politiku Rusije u narednih 20 godina, koja je od uspona Vladimira Putina, vojne akcije u Čečeniji, do neobičnih zbivanja na relaciji Putina i Dmitrija Medvedeva, kontaminirana teorijama zavjere.