Ovo je nastavak rada na Artaudovom

skupu tekstova što ih je priredio za radijsko izvođenje 1947. godine, a koji su bili toliko subverzivni za emitiranje da je direktor radija emisiju skinuo s programa u radijskoj montaži.

Dio ove cjeline je i poema 'Kazalište okrutnosti', koja se naslovom i idejno poziva na poznate autorove manifestne tekstove objavljene 1932. i 1933., iako nije bila uključena u radijsku izvedbu zbog vremenskog ograničenja.

Izvedbu ovih tekstova, kao njihov sastavni dio, pratili su glazbeni i govorni zvučni efekti. Bavljenje zvukom je platforma istraživanja teksta i u ovom projektu.

Damir Martinović Mrle posebnim je softverima i hardwerima projekta X-th Sense Marca Donnarumma došao do zvukova unutrašnjih organa samih izvođača koji su u predstavi ozvučeni posebnim mikrofonima i sami stvaraju zvuk. Ideja je preuzeta iz načela Artaudovog nepredstavljivog čina. Nepredstavljivo u Artaudovoj ideji teatra pokazuje ono što gledatelji činom promatranja ne mogu vidjeti, ali naslućuju s tisuću drugih čula.

Nakon devet godina psihijatrijskog zatočeništva u Rodezu, 1946. Antonin Artaud je napokon slobodan, sada boravi u sanatoriju u Ivryju u koji može doći i otići kada poželi. Pjesnik? Glumac? Psihotik? Dramatičar? Ispod 'kupole svog mozga', kao što je pisao Baudelaire, Artaudovi glasovi su višestruki, proturječni. Zbunjujuća snaga bića s mnogo aspekata. No već od početka svoje opasne avanture s pisanjem, Artaud nema uvijek snage da okupi tu misao koja se raspršuje i bulazni u etimološkom smislu riječi delirij - to jest, da ispada iz kolotečine.

Artaud piše da bi pronašao žar koji se povukao iz njegovog bića; Artaud piskara i crta da bi utjelovio svoje tijelo i 'izbacio bezbroj demona, one horde parazita, podlih uljeza' koji su ga rastrojili, želeći ga izliječiti od bolesti. Traumatizam elektrošokova u Rodezu nije stran neizrecivom gnjevu koji elektrizira i najmanju rečenicu koju piše u Ivryju.