Razmišljao je o tome, vrtio za i protiv, dao si vremena, ali je onda ipak odlučio učiniti bez najave. Bez pripreme. Tako će biti lakše, tako bi trebalo biti lakše. Usporio je, stisnuo kuplung, koji baš nikada nije zvao nikako drukčije, a pogotovo ne – o užasa! – kvačilo, prebacio iz četvrte u treću pa brzo u drugu i konačno u ler, stisnuo kočnicu prvo lagano, a onda žustrije, ali ne prejako, ne toliko da auto stane uz trzaj, tek onoliko jako da sigurno stane, da se zaustavi, da, op-op, ne ide nikamo.

Podigao je ručnu i upalio sva četiri žmigavca, koje nikada nije zvao pokazivačima smjera, a i prezirao je sve one koji su u stanju bez ironije izgovoriti tu sintagmu, bacio je jedan hitri pogled po razglednički brežuljkastoj okolici koja se lakovjernijem ili tek blago kratkovidnom mogla prodati pod Toskanu pa iskočio iz auta prije nego što je itko išta uspio pitati, reći ili primijetiti, proizvesti ikakav zvuk.

'Tko ne piša – špijun!' zaurlao je i potrčao prema čempresima udaljenima tridesetak metara od selske ceste, a troje njegovih suputnika još je nekoliko trenutaka sjedilo u čudu, zatečeni, a onda su se konačno pokrenuli, kao naglo probuđeni, kao iščupani iz stupora. Nevoljko su se iskobeljavali iz auta. Iako uobičajene veličine i pristojno prostran, izvana je izgledalo kao da su preveliki za njega, mučili su se izlazeći, posvuda ruke i noge, bogovi manjka koordinacije toga su dana bili posebno darežljivi. Roko je slegnuo ramenima i polako, nikamo ne žureći, pošao prema onoj točki pod čempresima, točki u kojoj se, barem je tako izgledalo s te udaljenosti, Kova već rješavao težine u mjehuru, okrenut leđima cesti, njima, svijetu. Cure su ostale kod auta, razgovarale pogledima, a onda i riječima pa krenule na drugu stranu ceste, ondje gdje se nalazilo nešto niskog raslinja, nekih biljaka koje se nije moglo baš sasvim mirna srca proglasiti žbunjem, ali ipak nismo bili u Toskani, pa čak ni u Provansi, te, nažalost, ma koliko to željeli i ma koliko to sliku bojilo romantičnim tonovima, ne možemo tvrditi da je bila riječ o ljubičastim stručcima lavande. Jer nije.

Dakle, nedefinirano nisko žbunasto raslinje koje sasvim lijepo može poslužiti kao zaklon djevojkama koje vrše nuždu jer, eto, tko ne piša – špijun.

Znači, parovi. Izlet. Mutava lipanjska nedjelja, nekako u limbu, previše blizu lijevoj strani kalendara da bi je se doživjelo kao pravi, pošteni i zasluženi odmor, a opet dovoljno naslonjena na desnu da već miriše na pravo, zrelo ljeto i sve što ono nosi.

Kova i Maja su relativno friški par, skupa su oko godinu dana. Kada si u srednjim tridesetima, to se smatra relativno friškim, a kada to usporediš s Anđelom i Rokom, koji već gule punoljetnost veze, to se smatra itekako friškim. Maja i Anđela su najbolje prijateljice toliko dugo da se više i ne sjećaju kada su se sprijateljile, iako se toga prijateljice uvijek sjećaju. Išle su u isti vrtić, a majke su im pričale da su se i u rodilištu srele, rođene su u pet dana razlike, Anđela je u majčinu trbuhu ulazila u tada još novu novozagrebačku zgradu istoga dana kada ju je Maja u majčinu naručju napuštala. Kovi je Roko bio simpatičan, ali ništa više od toga. Slično je vrijedilo i u suprotnom smjeru, no Roko je bio dobar momak, pa se trudio prihvatiti Kovu, integrirati ga u zajednicu i pomoći mu da se osjeti prihvaćenim, da ne bude samo Majin dečko ili, još gore, Majin novi dečko već i dio društva, dio ekipe, dio, jebiga, tima.

Ugostiteljski objekt u koji su sjeli nakon što su, svatko za svoj račun, fino natopili zemlju mokraćom najpreciznije bi se mogao opisati kao gostionica. Nema ih više mnogo, gostionice umiru i baš zato ih treba posebno cijeniti. Kao čančare, recimo. Treba uživati u njima dok su još tu. I onda, hrana. Al se nekad dobro jelo, al se danas dobro jede. Pogotovo u gostionicama. Dva ovala prekrcana mesom i krumpirom, kobasice, punjene pljeskavice, gurmanske pljeskavice, svakakve pljeskavice, velike i male, ćevapčići i ražnjići, pečena slanina i još koješta, pa jedan cijeli luk razrezan u zvijezdu i onda još, kao da to sve nije dovoljno, gomila šampinjona, pečene paprike i patlidžana, sve posuto čipsom od luka, masnim i hrskavim, slatkim i slanim. Lepinje sa strane vruće, vrele, kao da su pečene u samom paklu, kao da nismo tako blizu desnoj strani kalendara. Godišnjem dobu svakako bi bolje pristajala neka laganija hrana.

Kova je gladan kao da je tjednima postio, radosno poseže za ćevapom koji mu se učini posebno slasnim, prima ga u ruku, tako toplog i podatnog, i ustreptalo ga prinosi ustima, kada ga omete Anđelin glas. 'Ne mogu vjerovati, pišali smo i sve, a ti nisi oprao ruke i sada jedeš prstima.'

Ta si cura svašta dopušta.

'Manji je problem pimpek, volan je vjerojatno prljaviji', kaže Roko u pokušaju da malo bude duhovit, ali i da kaže ono što stvarno misli.

'Ali svi jedemo s istog ovala!' i dalje se ljuti Anđela.

Kova mirno žvače. Mirno, ali bez užitka. Sje*ala ga je, naravno da je. Ne njega, Kovu, nego njegov užitak, a to dođe skoro na isto.

'Dopustite', kaže Kova mrvicu teatralno nakon što je progutao ćevap i nadlanicom obrisao usta, 'da iznesem dvije stvari u vlastitu obranu. Prva je to što ne diram hranu osim one koju ću uzeti i pojesti. Mojim prljavim rukama je kontaminirano samo ono što unosim u sebe.'

'To nije baš istina…' pokušala je protestirati Anđela, ali su njezin protest prekinuli pogledi Maje i Roka, prvi molećiv, drugi stroži, ozbiljan.

'Druga je stvar manje važna, ali ću je rado podijeliti s vama,' nastavio je Kova mirno, 'a to je da ne diram k*rac kad pišam. Ma koliko nekima među vama to nevjerojatno zvučalo.'

'Molim!?' zaprepastio se Roko. 'Pa to je nemoguće!'

'Ne mogu vjerovati o čemu mi razgovaramo', zgražala se Anđela.

'Nisam to znala', prisebno je dodala Maja.

'Kako to, mislim kako to ide, hoću reći, kako to misliš, kako to…' petljao je i dalje Roko pokušavajući riješiti kaos koji mu je ovaj svojom izjavom priuštio. Vjerojatno bi ga manje zaprepastilo da je čuo da postoji znanstveni dokaz da ljudi nisu nastali od majmuna, nego od spužvica za pranje suđa.

'Kad sam bio mali, jednom sam s tatom išao u Namu i silno mi se pripišalo. Nama na Trešnjevci, sjećam se kao sad. I nađemo WC, sve super, ali u njemu nema vode. Tata me inače naučio da perem ruke prije pišanja. Kao što Roko reče, pimpek je čišći od gomile drugih stvari koje inače diraš u životu. Em je opran, em spava u čistim gaćama…'

'O, Bože, pozlit će mi', dramatizirala je Anđela, a Maja je gledala Kovu s neobičnom mješavinom gađenja, iznenađenja i trunkama ponosa koje su prijetile da prestanu biti trunke i nadjačaju to smiješno, malograđansko gađenje.

'Uglavnom, tada me tata naučio jedan trik. Kako pišati bez da moraš dirati pimpek. Spustiš gaće i pustiš ga da sklizne preko gornjeg ruba. Malo nategneš taj rub tako da je on oslonjen na njega. Držiš objema rukama rub gaća, a on je u sredini. Kad se malo izvještiš, možeš ciljati jednako precizno kao kad ga držiš u ruci. Svidjelo mi se to i nastavio sam tako pišati ne samo kada nisam imao gdje oprati ruke prije, nego uvijek. Lakše je, brže i više higijenski.'

'Ne kužim', Roko je bio zapetljan u pokušajima vizualizacije, 'kako se ne popišaš po sebi.'

'Stvarno nije teško', prijateljski mu je odgovorio Kova. 'Mogu ti pokazati, ali to nećemo pred damama. Kažem, ja imam dugogodišnju praksu, pa mi je to sasvim prirodno, ali vjerujem da bilo tko može savladati u pet, šest pišanja. Vrlo je jednostavno.'

'Odvratni ste! Obojica!' viknula je Anđela i demonstrativno napustila stol, a Maja je, kao dobra prijateljica, krenula za njom da je smiri, utješi i da pokuša spasiti ono što je ostalo od izleta.

Nad stolom se vukla fina maglica od sitosti, dima cigareta, mirisa livadnog bilja koje je okruživalo terasu i pivske blagosti koja ih je polako obuzimala. Kova je popio samo jedan Paulaner jer ipak vozi, ali bio je zadovoljan činjenicom da čak i u gostionicama u zabiti možeš popiti Paulaner. Nije to 21. stoljeće baš tako loše, šta. Maja je uspjela izgladiti situaciju, ta ona i Anđela bile su više od prijateljica, praktički sestre! Zamolila ju je da se zbog nje malo stiša i smiri, a ona će kasnije razgovarati s Kovom i objasniti mu, onako uvjerljivo, ženski, da treba malo korigirati svoje ponašanje i svoje izjave.

'Da, da, može,' ciktala je Anđela, 'ali znaš što ti je bolje? Nemoj mu objašnjavati, nemoj mu govoriti, navedi ga da sam shvati, iz-ma-ni-pu-li- raj ga! To je efikasnije, pogotovo na dugi rok. I najbolje od svega je što te muški, kad ih tako fino izmanipuliraš, još više vole. Da vole, postanu ovisni o tebi! Glupi muškarci! Umjesto da se naljute, oni se još više zaljube. Niža vrsta, kažem ti ja!'

Dok je Anđela svojoj najboljoj prijateljici davala savjete za dugu i uspješnu vezu, Kova je Roku pomoću nezapaljene cigarete pokušavao jasnije predočiti kako izgleda ta revolucionarna metoda mokrenja.

'Kužiš,' naslanjao je cigaretu na rub čaše, 'ovo je kita, i onda kad spustiš gaće, ona samo izleti van. I narihtaš je bez frke.'

'Moram to probati.'

Kod Roka je simpatija prema Kovi prelazila u nešto više, počeo je predosjećati da bi možda, nekad, mogli čak i postati prijatelji.

'Malo mi je bed što sam to sve rekao', otvorio se Kova jer je i on osjetio slično prema Roku, čudo su ti ljudski osjećaji.

'Svaka cura s kojom sam to podijelio kasnije me ostavila. Kao, nije bilo zbog toga, ali ja sam znao da je zbog toga. Jednostavno znaš takve stvari.'

'Ma daj?'

'Ozbiljno. Bio sam im prečudan. Ili nešto.'

Više je Kovu smetao pun želudac nego onaj jedan Paulaner. Vozio je sporo i bio je usporen, vukli su se nazad prema Zagrebu. Jutrošnjeg poleta i uzbuđenja nitko se nije ni sjećao, samo bi im, svima, tu i tamo sinulo da sutra moraju na posao, pa bi se načas naživcirali, ali onda bi se opet prepustili umoru i sitosti, tuposti od piva i ljeta. Kad su se svjetla grada već dobrano približila, a Maja na suvozačkom i Roko na stražnjem sjedalu hrkali u skoro ujednačenom ritmu, Anđela je, u želji da još malo izgladi raniji sukob, ali da i sama pridonese budućem prijateljičinu pripitomljavanju mužjaka, odlučila malo ćaskati s Kovom.

'Jesam ti pričala da uskoro idem na ispit u autoškoli?'

'Nisi, ne', odgovorio je ljubazno, ali suzdržano. Prvi put u životu shvatio je da 'Boli me k*rac' možeš reći i na fin način.

'Uglavnom, kužiš, tek sad sam išla u autoškolu jer prije nisam imala potrebe. Prvo me svuda vozio tata, onda buraz, a onda Roko. Ali sad smo odlučili da bi bilo baš dobro da i ja malo vozim jer se onda možemo mijenjati kod dugih putovanja, a on si nekad može i popiti i tak…'

'Aha', rekao je Kova i jedva se prisilio na potpitanje: 'I, kako ti ide?'

'Dobro. Imam problema s parkiranjem, ali to je normalno. To se nauči u praksi, jelda?'

'Ma da, to je normalno.'

'E, znaš kaj sam te htjela pitati?'

'Ne znam, pitaj.'

'Kad stojiš na semaforu. Je li ti noga na kvačilu i auto u prvoj ili ti je auto u leru i odmaraš nogu?'

'Odmaram nogu, ništa kuplung', rekao je Kova.

Jedan par je bio doma, isporučen pred kućna vrata. Drugi par još uvijek nije živio zajedno, friška veza, sjetit ćemo se. Doduše, kovali su se planovi za zajedničko stanovanje. Više je kovala Maja nego Kova, ali sudjelovao je i on, nije se bunio, a to je u njegovu svijetu predstavljalo sudjelovanje. Maja je živjela u unajmljenoj garsonijeri u Zapruđu, a Kova je stanovao s cimerom. Znali su prespavati jedno kod drugoga, ali najčešće vikendom, kada sutradan nisu morali na posao, svježi, okupani, spremni i uredno odjeveni. On nije baš volio to njezino Zapruđe, bilo mu je strano i daleko, o Novom Zagrebu je, glupo, kao i većina dečki iz centra, mislio kao o nekom drugom svijetu, teško mu se bilo otresti te ideje mrkle periferije čak i kad mu je Maja strpljivo i veselo otkrivala čari naselja i šire. Ogromni zapruđanski park sa stablima koja su to možda i od postanka svijeta, utrinska tržnica, slatki kafići rame uz rame s okorjelim kronerskim štacijama, stotine krasnih kontrasta, visoke zgrade i sitne kućice s vrtovima u Utrini i Sigetu, prostrana igrališta, široke šetnice i neki drugačiji, miran život koji s onim u centru, naizgled, ne samo da nije imao previše veze, nego nije imao ni dodirnih točaka.

Maja je bila drugo: ludo zaljubljena u Novi Zagreb, rođena u Trnskom, s roditeljima se preselila u Dugave, prvi samostalni stan unajmila u Zapruđu. Ponosna pripadnica plemena koje nema zajedničke boje. Barem izvana.

'A da prespavaš kod mene večeras?' pitala ga je Maja kad ju je dovezao doma.

'Radim sutra, nemam ni robu za posao sa sobom ni ništa.'

'Pa šta, digneš se ranije i odeš doma da se otuširaš i obučeš…'

'To bi značilo da moram ustati u pet. Nije baš neko veselje.'

'A daaaaj…' rekla je karikirajući mazni glas. 'Možeš mi pokazati kako pišaš.'

I, jebiga, bilo mu je neugodno. On, Kova, čovjek kojem nikada nije bilo neugodno, sada je na vlastitoj koži shvatio što ta riječ znači. Hm, možda zato što mu ona nije tek još jedna cura? Možda zato što mu je do nje stalo? Možda zato što je, pazi sad, voli?

'Oprosti zbog toga', rekao je i odmah shvatio da se posljednji put ispričao u osnovnoj školi. Kad su ga prisilili.

'Ma daj, nemoj se ispričavati. Meni je to super priča!'

'A Anđela?'

'Ona malo pretjeruje, ali volim je i takvu.'

'Da, da, best friends forever i ceo taj zonfa.'

'Pa kad jesmo.'

'Znam. Nego, slušaj', odlučio se sad Kova otvoriti do kraja, sulud je ovo bio dan.

'Znaš da sam imao dosta cura, pričali smo o tome.'

'Aha, kakve to sad veze ima?'

'Pa, gle, uglavnom sam ja njih ostavljao. Kužiš, shvatio bih da ih ne volim i, ono, ostavio bih ih. Samo cap. I gotovo, kraj. Ali dio njih je ostavio mene. Manji dio.'

'Dobro, i?'

'Ostavile su me sve one koje su znale da pišam bez držanja kite.'

'I tebe je sada strah da ću te ja ostaviti?' pitala je Maja drsko. Nije inače bila takva, ali ne kaže narod uzalud da prilika čini lopova.

'Pa, ono, malo', odgovorio je Kova tiho.

Bili su znojni, umorni i zadihani. Žedni. Kova je žudio za pivom, ali kod Maje u frižideru tome se nije mogao nadati. Eventualno mlijeku, kefiru ili mineralnoj vodi. Sranje. Ustao je i otišao u kupaonicu, napio se vode stavivši usta pod pipu, a onda stao pred školjku, spustio bokserice, namjestio se i počeo pišati. Osjetio je pogled na leđima.

'Je l' smijem vidjeti?' pitala je zaigrano.

'A vidi, nemam šta skrivati', rekao je on rezignirano.

Provukla se do njega i stala gledati kako piša. Bilo joj je zanimljivo, a njemu je ispočetka bilo čudno, onda se malo osjećao kao predmet na kojem se provodi eksperiment, da bi mu potom postalo svejedno.

'Ovo mi je prvi put da gledam nekog muškarca da piša', rekla je.

'Stvarno?'

'Da. Mislim, vidjela sam ih masu. S leđa i to, ali ovo je prvi put da baš nekoga gledam dok piša. I zato mi uopće nije čudno to kako ti pišaš.'

'A-joj.'

'Ne, ozbiljno. Užasno mi je to slatko.'

'Daj me nemoj zaje*avati', rekao je Kova, sada već napola uvjeren da ga ona sprda.

'Nikad nisam bila ozbiljnija.'

'Drago mi je', rekao je otresajući ga i spremajući u bokserice.

'Znaš,' rekla je dok mu je prilazila i grlila ga, 'ako ćemo ikad imati dijete, voljela bih da to bude sin. I da ga naučiš da tako piša.'

Pogledao ju je kao da na njoj još uvijek traži tragove sprdanja, trolanja, zajebancije, ali nije nalazio tih tragova. Ni traga od tragova.

'I ja bi to htio', rekao je.

I mislio je to.

Piše: Andrija Škare