Knjigu je objavio nakladnik Hena com, a u Malom pogonu Tvornice kulture uvodno je o njoj govorila Đurđica Čilić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kazala je kako je riječ o prvom romanu, ali petoj knjizi tog autora, pisanoj stilskim perom konzervativnog pripovjedača koji je ponajbolji 'tamo gdje iznevjeri tradiciju u njezinu malograđanskom podilaženju moralu'.

'On je najbolji tamo gdje su njegovi likovi pijani, drogirani, upuštaju se u grupni seks, gdje odlučuju da odnosi koji predugo traju za njih više nisu dobri pa ih prekidaju. Tamo je nekako najhrabriji', kazala je Čilić.

Također, može se reći da je 'Dva prsta iznad gležnja' knjiga o ženama, napomenula je, 'iako je u joj napretek muškaraca koji, međutim, bljesnu samo tad kad ih u svoj zagrljaj doslovno ili metaforički dohvati neka žena'. Nadalje, to je ujedno i generacijski roman, u kojemu Škare 'ispisuje jednu generacijsku putanju, ali paralelno s time i kronologiju mlade, nesavršene, slabe, slučajne, loše države, te kronologiju obitelji koja se raspada, ali i dalje drži grčevito na okupu'.

Autor je kazao kako se uvijek trudi pisati ono što i sam voli čitati. 'Zato je moj pripovjedač konzervativan - volim da je tekst linearan, razumljiv, jasan, precizan, da nema zastajkivanja u radnji', pojasnio je. 'No, kao autor sam također i pun razumijevanja za moje likove kad izgube kompas', dodao je, i uvijek im pomogne da se nekako vrate na put - 'možda ne na pravi put, ali na put'.

Krik i borba s manjkom slobode

Otkrio je da je tu knjigu zapravo počeo pisati prije desetak, čak možda i 15 godina, i već je tada glavni lik u njegovoj priči bila - žena, djevojka Monika. 'Kopajući po jednom starom hard discu, u folderu 'Andrija - prastaro', našao sam početak tog romana koji mi se, za razliku do mnogih drugih word dokumenata koji su tamo bili, činilo da ima smisla nastaviti', rekao je Škare.

'Tada mi je ideja bila da pokušam zamisliti kako bi meni bilo da sam žensko. Sad, kad sam knjigu nakon tih 10-15 godina nastavio, taj je motiv potpuno nestao a ženski svijet mi je postao zanimljiv iz posve drugih razloga, iako naravno da tu ima i puno empatije i pokušaja uživljavanja u žensku perspektivu', dodao je.

Andrija Škare (Zagreb, 1981.) je diplomirani novinar. Više od desetljeća radio je na Hrvatskoj televiziji kao novinar, scenarist, urednik i voditelj. Pisao je za brojne časopise i portale. Organizirao je koncerte, književne večeri i soareje opće prakse. Jedan je od pokretača programa 'Tko čita', platforme za afirmaciju autora rođenih nakon 1980. godine. Prozu je objavljivao u mnogim časopisima u zemlji i inozemstvu, a priče mu se mogu pronaći i u nekoliko zbornika i antologija. Prve je ozbiljnije korake u svijetu književnosti napravio kao osnivač eventualizma ('Zbornik eventualizma - Nagni se kroz prozor', 2006., gdje je zastupljen s četiri priče). Od samostalnih knjiga objavio je 'S više mlijeka, molim' ( 2008.), 'Život svijeta koji će doći' (2014.), 'Slušaj me' (2016.), te 'Društvene igre' (2017.).

Njegova knjiga 'Dva prsta iznad gležnja' najavljena je kao majstorski ispričana priča o jednom odrastanju, o mladosti koja je sazrijevala paralelno s mladom hrvatskom demokracijom boreći se sa svime što joj je stajalo na putu.

Škare je kazao kako je taj roman za njega predstavljao i poligon za izražavanje frustracije odrastanjem koncem 1990-ih, 'u vremenu kasnog tuđmanizma i posttuđmanizma', kada je kao mladić na svakom koraku nailazio na situacije 'neslobode'.

'Tako da je taj roman za mene i određeni krik i borba s manjkom slobode', pojasnio je pisac. On je tako na neki način i dokument onoga vremena, rekao je, a kako su u romanu sva mjesta koja se opisuju autentična, on je također i 'mapa Zagreba koji više ne postoji'.

'Njegovi muškarci djeluju malo izgubljeno pored jakih žena'

Njegova se glavna protagonistkinja Monika bori s autoritetom neliberalne politike i naizgled liberalnih roditelja, s neizlječivim bolestima koje prepolove obitelj, s odvajanjem od prijatelja koji to prestaju biti, s ljubavima koje se čine konačnima dok ih neke nove ne demantiraju, s traženjem seksualnog i svakog drugog identiteta. Sve to odvija se uz neprestani soundtrack formativne glazbe koja kao zvučna, emotivna i svjetonazorska kulisa gradi i osobe i svjetove, povezujući ih i razdvajajući kao jedini pouzdani lajtmotiv postojanja koji će nadživjeti i popratiti sve životne izazove.

Urednica knjige Marina Vujčić kazala je kako je to 'sigurno najviše feministički roman' koji je odavno imala prilike pročitati, a riječ je o 'nevjerojatno životnome štivu, punom stvarnoga života i uvjerljivih dijaloga'.

U njemu su žene glavne, i to 'ne samo da su glavne junakinje, nego su i inicijatorice svih događanja'. 'One vode brigu o svemu u tome romanu, one čak i seks iniciraju - svi prizori seksa, a ima ih, krenu od inicijative žene. Ti muškarci, Škarini junaci u tom romanu, djeluju malo izgubljeno pored tih jakih žena i potpuno je jasno da one njih vode kroz život', rekla je Vujčić.

'Taj roman govori o odrastanju generacije koja je kasnih '90-ih bila u tinejdžerskoj dobi, što Škaru možda na neki način povezuje s nekim drugim autorima te generacije. Ali ono što je specifično za Škaru kao pisca i što ga izdvaja, što je za njega jako specifično, i što je vidljivo i u njegovim pričama a vidljivo je i u tom romanu, je njegov dar da stvarni život pretvara u izmišljenu priču', napomenula je urednica.

'Ovaj roman čitate kao doista stvarnu priču koja kao da je prepisana iz nečijeg života, iako cijelo vrijeme znate da je to fikcija. U njemu se ne može dogoditi ništa osim života samog, i po tome je Škare poseban, jer on baš to zna - prepričati stvarni život, uspijeva mu ostati na teritoriju prave životnosti', poručila je.