Novu, petu knjigu Andrije Škare, ujedno i njegov prvi roman, 'Dva prsta iznad gležnja' objavila je Hena com, a urednica Marina Vujčić kaže kako odavno nije imala priliku pročitati štivo koje je toliko feminističko i životno.

Naslov 'Dva prsta iznad gležnja' odnosi se na poziciju tetovaže glavne junakinje Monike, neobičnu po tome kako je tamo dospjela i kako ju je od tinejdžerske do odrasle dobi pratila kroz život i na njega utjecala. Od autoriteta neliberalne politike i naizgled liberalnih roditelja, neizlječivih bolesti koje prepolove obitelj, odvajanja od prijatelja koji to prestaju biti, ljubavi koje se čine konačnima dok ih neke nove ne demantiraju, do traženja seksualnog i svakog drugog identiteta kojim se dokazuje zrelost i samostalnost, Škarin roman opisan je kao majstorska priča o jednom odrastanju, o mladosti koja je sazrijevala paralelno s mladom hrvatskom demokracijom. Uz nju ide i neprestani soundtrack formativne glazbe koja kao' zvučna, emotivna i svjetonazorska kulisa gradi i osobe i svjetove, povezujući ih i razdvajajući kao jedini pouzdani lajtmotiv postojanja koji će nadživjeti i popratiti sve životne izazove'.

Knjiga koju trenutno čitam

Nažalost ili na sreću, uvijek više od jedne. Nažalost jer je biti u više od jedne knjige u momentu ipak mrvu šizofreno, a na sreću zato što tako barem malo lakše tažim glad. Ili samoga sebe zavaravam takvim tumačenjem. Trenutačno su na repertoaru majstor Neven Ušumović i njegova nova knjiga 'Zlatna opeklina', stari znanac John Fante i 'Snovi sa Bunker Hila' i jedinstveni Cees Nooteboom i njegova '533 dana'.

Knjiga koja mi je promijenila život

Možda je patetično reći 'svaka u koju sam se zaljubio', ali istina je nekad patetična, što se tu može. Strašno je mnogo knjiga u koje sam nepovratno zaljubljen i svaka od njih me barem malo pomaknula, izmjestila, barem mi mrvicu promijenila život. Ionako ne vjerujem u neke velike promjene (ne vjerujem u njih i bojim ih se), važnije su mi ove sitne, svakodnevne, koje se s vremenom mogu pokazati kao ključne. Sigurno me promijenio Salinger, pa Irvnigov 'Svijet po Garpu', McEwanovo 'Okajanje', 'Bijeli zubi' Zadie Smith, 'Potresno djelo nesigurna genija' Dave Eggersa… eto me opet u zamci nabrajanja, a rekao sam da neću!

Knjiga koju bih volio da sam napisao

Ona koja je nekome promijenila život. Niti jedna konkretna, a opet sve one koje volim. Na sve njih ionako polažem pravo, sve su one moje. Veliko je to bogatstvo.

Knjiga koja je na mene najviše utjecala

To se isto ne usuđujem jednoznačno odgovoriti. Ni višeznačno. Sklizak, opasan teren. Sjećam se samo da sam, kada su me pitali koji su pisci utjecali na mene dok sam pisao prethodnu knjigu 'Društvene igre' nabrajao ove i one, sve one koje sam čitao i o kojima sam razmišljao, Roberta Perišića i Srđana Valjarevića i sve je to bila potpuna istina, a onda sam kod prijatelja doma ugledao knjigu koju sam davno pročitao, u ranim postadolescentskim danima, 'Živi pijesak' Zlatka Krilića, roman za odrasle autora najpoznatijeg po knjigama za djecu. Posudim knjigu od prijatelja, pročitam je opet nakon valjda više od 15 godina i rastužim se zašto nisam tu knjigu nikada naveo kao onu koja je na mene utjecala. Jer jest. Samo sam, eto, zaboravio. Ovo je samo ilustracija koja ima pokazati kako nema baš nikakve šanse da pohvatam sve te silne utjecaje. Zato što ih je mnogo, a ja sam pomalo zaboravan. Kolaju kroz mene, možda ih i nije nužno imenovati.

Knjiga za koju mislim da je podcijenjena

Opet mnoge. Ono što mi prvo pada na pamet je još jedan, nominalno, pisac za djecu. Veliki Ivan Kušan. Njegov 'Prerušeni prosjak' možda nije podcijenjen, ali je zaboravljen, a to je još gore. Sjajna knjiga, inače. U jednom tomu dva kratka romana i dvije duže kratke priče (duže kratke priče, eh) o Kušanovim putovanjima u Njemačku, Francusku, SAD i Rusiju. Malo (dosta) erotike, malo nesvakidašnjeg putopisa, dosta (dosta!) opijanja, malo druženja s Carverom (tada sasvim nepoznatim piscem, ni Kušan u tom trenu nije svjestan njegove buduće veličine) i jako, jako puno izvrsnog pisanja.

Knjiga zbog koje sam promijenio mišljenje o nečemu

Teško pitanje. Uz brojne sam knjige revidirao svoje stavove o koječemu. To je još jedna važna uloga književnosti.

Zadnja knjiga koja me rasplakala

Nije zadnja, ali dobro pamtim baš pošteno plakanje uz 'Gospodara muha' u onoj sceni kada Pajceku uzmu naočale. Strašno. Također, strip 'Svagdanja borba' me uvijek efikasno rasplače. Baš sam ga nedavno išao opet pročitati i magija još uvijek itekako djeluje. Ne želim ga čitati prečesto da se ne istroši.

Zadnja knjiga koja me nasmijala

Vjerojatno 'Blizina svega' Ante Zlatka Stolice. Knjiga koju sam imao sreću i privilegiju i urediti, ali bi me nasmijala i oduševljavala i da sam njezin obični, neprofesionalni čitatelj. No, ne samo da me nasmijala nego me sasvim uspješno i rasplakala pa bi se mirna srca mogla naći i u odgovoru na prethodno pitanje. Možda su i inače najbolje i najvažnije te knjige koje su sposobne da te rasplaču i nasmiju, njih najbolje upamtiš, najdulje ostanu s tobom.

Knjiga za koju me sram priznati da je nisam pročitao

'Farenheit 451' Raya Bradburyja. Evo, priznao sam.

Knjiga koju sam poklonio

Često sam i rado poklanjao 'Brži od smrti' Josha Bazella jer je zabavna i pametna i za nju mislim da lako može opet navući na čitanje one koji su od te aktivnosti iz tko zna kojeg razloga nekako odustali. Inače rado poklonim ono s čim sam u tom času oduševljen, a to se mijenja brže od broja zaraženih koronavirusom. U Kini.