Autobiografija, ali uz lirske, epistolarne i filozofske dionice, interludije u formi bajke, prozne obrade dramskog i filmskog pripovijedanja, prozne eseje i likovne refleksije... Sve se to može naći u novom romanu Nataše Govedić 'Kako zavoljeti morskog psa?' u kojemu autorica na sve spomenute načine progovara o odnosu dviju prijateljica. Takvoj temi, kako sama piše na početku knjige, u usporedbi s današnjim imperijem pornografije, 'definitivno nedostaje spektakla, sprava za mučenje, globalne politike, krvi i sjemena', ali njen 'Morski pas', unatoč svemu, uspijeva pokazati da se u intimi jednog prijateljstva krije obilje dramatičnosti.

Govedić će o knjizi, ali i o mogućim politikama (ne)prijateljstva, licima drugih u kojima se sami ogledamo, dijalogu, bliskosti i sestrinstvu, kao i različitim oblicima njezina dugogodišnjeg pisanja i djelovanja govoriti večeras u zagrebačkoj Booksi.

Knjiga koju trenutno čitam

U prosincu sam za jedan skup posvećen Slavenki Drakulić ponovno čitala njene 'Smrtne grijehe feminizma', braneći tezu da bi ta knjiga eseja iz 1984. godine zbog analitičke odmjerenosti i nijansirane feminističke argumentacije svih naših aktualnih tema, zbog duhovitosti i socijalne perceptivnosti, trebala biti dio obavezne lektire za srednje škole. I onda su me Smrtni grijesi (čula sam na skupu da se priprema njihovo novo izdanje) doslovce 'gurnuli' prema tome da nastavim dalje čitati Slavenkin esejistički opus, u kojemu me osvajaju jezgrovitost, odmjerenost, svjestan odmak od bombastičnosti, ismijavanje mačizma našeg medijskog senzacionalizma. Osim toga, moj barok uvijek je fasciniran tuđim klasicizmom.

Čitam upravo iz gušta i jednog 'starog' pedagoga i edukatora, zove se Vladimir Jurić, koji je osamdesetih godina napisao dvije knjige: 'Učenikovo pitanje' (1974) i 'Metoda razgovora u nastavi' (1979). Obje knjige su neusporedivo avangardnije od bilo čega što se danas objavljuje iz područja filozofije i pedagogije učenja. Slučajno sam otkrila te knjige u knjižnici, u poluraspadnutom stanju od stalnog posuđivanja, bujno ispodcrtavane brojnim olovkama i flomasterima. I baš me dirnulo da taj Jurićev 'mali' apel za dijalog u razredu poziva tolike ruke da se 'ugraviraju' na njegovu stranicu.

Čitam i jako puno poezije. Prije nego što se svi moji doma probude čitam poeziju i nakon što svi zaspu također čitam poeziju. U ovom trenu: Moniku Herceg, Ivanu Buljan Legati i Semezdina Mehmedinovića. Poezija mi je najvažnija od svega što čitam.

U svim varijantama, moja metoda čitanja je vrtožna, povratna. Napredovanje unatrag, čitanje knjige koja me zanima više puta. Naravno, čitam jako puno stručne literature iz područja teatrologije i filozofije – i nemali broj studentskih radova – ali to spada u 'radno vrijeme'. Pratim i filozofske blogove, političke blogove, mnogo online časopisa – i to također spada u svakodnevicu. Ali vama sam htjela ispričati što čitam u moje najluksuznije, slobodno vrijeme.

Knjiga koja mi je promijenila život

Svaka. Zato i čitam.

Knjiga koju bih voljela da sam napisala

W. G. Sebald, 'Prema prirodi'. U prijevodu Andyja Jelčića, što je posebna tema, koliko pjesnički izbrušenih prevodioca imamo i koliko su duboko zaslužni za knjige koje volimo. Sam roman 'Prema prirodi' bira slobodne stihove kao narativni postupak. Predivno. Ne samo da bih voljela da sam to napisala, nego mi je važna i vrsta stvaralačke dozvole koju Sebald poklanja drugim piscima ovakvom metodologijom pisanja. Ostale njegove knjige nisu tako hrabre, nisu toliko izložene, nisu toliko prisne kao 'Prema prirodi'.

Knjiga koja je na mene najviše utjecala

'Pipi duga čarapa', Astrid Lindgren. Njen utjecaj kod mene bi se mogao gledati i kao vrsta dijagnoze, to je knjiga o mojoj 'pravoj ja', koja osporava već i samu ideju moje autentičnosti.

Knjiga za koju mislim da je podcijenjena

Nedavno je Ljiljana Filipović objavila roman 'Preljubnik' u izdanju Antibarabarusa kojega nigdje nema za kupiti, ni u jednoj zagrebačkoj knjižari (tražila sam je bezuspješno), a nema ni recenzija tog romana u javnim medijima, gotovo da nema ni tragova na internetu (osim najave promocije), što je stvarno bizarno. Kako je moguće da roman bude objavljen i promoviran, a onda promptno 'zaboravljen', do te mjere iščezao da ga ne možete nigdje nabaviti!? Ni ja ne bih znala za taj roman da nisam bila pozvana da govorim na njegovu predstavljanju. Riječ je o izvanredno kompleksnom tekstu na temu raspada trostrukog muškog prijateljstva i o radu snova kao preduvjetu svake imaginacije i svake bliskosti.

Žao mi je i što se u našoj zajednici podcjenjuje razgovor o knjigama koje razmišljaju o umjetnosti. Recimo samo ove godine objavljena je čitava serija majstorskih teatroloških knjiga, kod različitih izdavača: 'Onkraj pozornice' Lade Čale Feldman; 'Razneseni pogled' Gorana Sergeja Pristaša i 'Predavanje kao izvedba, izvedba kao predavanje' Jasne Jasne Žmak. Mislim da bismo trebali imati neke nove formate predstavljanja i javnog čitanja ovih knjiga o umjetnosti, zajedničkog vraćanja tim tekstovima jer su knjige o umjetnosti jednako važne kao i sama umjetnost. Jedna promocija sigurno ne 'iscrpljuje' ono što o njima mislimo.

I žao mi je što dječje slikovnice nemaju ozbiljan sustav recenziranja u medijima. Sve neki polupismeni lajkovi. Da imam više vremena, pokrenula bih o studiozni blog o slikovnicama, kombinaciju likovne i književne kritike jer su mi slikovnice velika čitalačka i sakupljačka strast.

Knjiga zbog koje sam promijenila mišljenje o nečemu

Teško pitanje jer često mijenjam mišljenja, često samu sebe korigiram i nerijetko se ne slažem s jučerašnjom sobom, vidim danas ono što jučer nisam vidjela, pa učim dalje, formuliram preciznije ili luđe ili oboje, kako već zahtijeva situacija. Ali svako čitanje Shakespearea mijenja moja mišljenja o svemu. O njegovim dramama, o književnosti, o filozofiji. Ista stvar i sa čitanjem Čehova. Čitam i jako puno filozofske proze, cijeli život. Na pusti otok bih vjerojatno ponijela Nietzschea. Pjesnika, prozaika, filozofa.

Zadnja knjiga koja me rasplakala

Roman 'Uhvati zeca' Lane Bastašić. To je gotovo zen-koan o gubitku. S poantom da je 'najbolji poklon' koji od nekoga možemo dobiti možda i najgori. Duboko me potresla.

Zadnja knjiga koja me nasmijala

Ne biste vjerovali, ali baš me glasno nasmijavao Leonard Cohen u svojoj 'Knjizi žudnje'. Mislim da je ove godine knjiga objavljena i na hrvatskom. Toliko fine autoironije. Toliki manjak patetike oko vlastite opsesivne erotike. Toliko empatije prema ljudskim porocima, ljubavi prema prljavoj i pogrešivoj ljudskosti, toliko smijeha na račun perfekcionizma.

Knjiga za koju me sram priznati da je nisam pročitala

Nadušak sam pročitala prva tri nastavka Knausgårda, ali nisam pročitala drugu polovicu tog šestodijelnog autofikcijskog ciklusa. S trećom knjigom mi je, naime, cijela ta samoinscenacija postala pomalo opscena, kao da je u pitanju reality show osobite vrste, reality show za Proustovce, u kojem nema dovoljno drugosti, nema dovoljno razlike, nema 'otpora' samome sebi. Samo ogledala. Kanim pročitati i ostatak, naprosto zato da o tome imam informirano mišljenje, umjesto ovog (razočaranog) zastoja. Kad imam takav otpor prema nečemu, u pravilu sam u krivu.

Knjiga koju sam poklonila

Ljudima poklanjam knjige prema onome što vole čitati. Ali knjiga koju bih voljela svima pokloniti u ovom trenutku je 'Educated' autorice Tare Westover iz 2018. godine. Riječ je o autobiografskoj knjizi o odrastanju u izoliranoj vjerskoj zajednici, u obiteljskom kontekstu različitih vrlo ozbiljnih emocionalnih poremećaja, kao i o načinima unutarnjeg i vanjskog izlaska iz svih tih individualnih i kolektivnih psihoza. Briljantna knjiga. Tematski, stilski, iskustveno, filozofski.

Knjiga po kojoj bih voljela da me pamte

Knjiga poezije koju upravo pišem.