U knjizi 'Hoćemo li sutra u kino' Borivoj Radaković donosi priču o socijalno i društveno isfrustriranom profesoru geografije koji sumnja da ga supruga vara, a Kamova je zaslužio 'zbog tematske inovativnosti, oštrog zadiranja u tabue i bespoštednoga sondiranja bračnih mučnih odnosa', kako je objasnio žiri koji je autora pohvalio i zbog 'brutalne ali jezično sputane ljepote koja se daleko izdiže nad najvišim vrhuncima psiho-socijalne, ljubavno-erotske proze u hrvatskoj književnosti'.

Knjiga koju trenutno čitam

Trenutno čitam 'Obitelj', roman Zahara Prilepina. Sjajan je ma koliko mi se pisac kao građanin nimalo ne dopada – nacionalist i militarist. U svakom slučaju vrlo nekonvencionalan i kontroverzan svat. Roman mu je, pak, brz, prepun nevjerojatnih sudbina i situacija, elokventan i bogat. A govori o zatvoru/logoru u Sovjetskom Savezu.

Knjiga koja mi je promijenila život

'Uliks' Jamesa Joycea promijenio je moj svijet, a time i mene. Imao sam 16-17 godina kad nam je u gimnaziji pokojni profesor Ivan Cesar nadahnuto, dobro se toga sjećam, govorio o briljantnosti tog romana. O vremenu, jeziku, tradiciji, novumu, originalnosti... Čitao sam ga tada (prijevod Zlatka Gorjana), vjerojatno mi nimalo nije bio jasan, ali činilo mi se da ga razumijem i osjećam, kao da se obraća meni. Poslije sam ga čitao još dvaput – oba puta na engleskom (ono starije izdanje i ovo novije, neokljaštreno uredničkom i cenzorskom rukom) – i svaki sam put ostao jednako zadivljen. Moja velika književna trojka – Homer, Dante, Joyce u svakom razdoblju moga života biva sve veća.

Knjiga koju bih volio da sam napisao

Eh, da sam ja odnekud napisao 'Alice u zemlji čudesa'... Ipak, preveo sam je da bar malo sudjelujem u Carrollovim čudesima...

Knjiga koja je na mene najviše utjecala

'The Magus' Johna Fowlesa. Uz to i njegova 'Ženska francuskog poručnika'. Te sam knjige čitao u zreloj dobi i odmah sam se bio u stanju diviti izvanrednim potezima tog pisca koji i svoje junake i svoje čitaoce zna očarati i obmanuti izuzetnom lakoćom, doista kao pravi mag.

Knjiga za koju mislim da je podcijenjena

Mnogo je knjiga u svjetskoj i domaćoj književnosti podcijenjeno, previđeno, prepušteno zaboravu. Lautréaumontova 'Maldororova pjevanja', na primjer. Istina, s vremena na vrijeme se pomalo i na trenutak probudi zanimanje za tu knjigu, ali potom opet pada u zaborav bez snažnijih istraživanja o toj književnoj veličini.

Knjiga zbog koje sam promijenio mišljenje o nečemu

'Goli ručak' Wlliama Burroughsa...Promijenio sam mišljenje o njemu (velik je to pisac) i o narkomanima. Nekako su mi se, kad sam bio mlađi, kao što se možda i danas pričinjava mlađima, činili kao buntovnici, nekonvencionalni ljudi, protivnici malograđanštine, konformizma... Tja, 'Goli ručak' i kasnije Welshov 'Trainspotting' sveli su tugu, jad i očaj jadnika u kojima nikada i nije bilo ničega buntovnog na najbanalniju sliku kapitalizma.

Zadnja knjiga koja me rasplakala

Ooo... Negdje u 6. ili 7. razredu osnovne škole imao sam divne prijatelje, nešto starije od mene, Senu i Bracu (Senada i Esada). Zajedno smo čitali knjige i nekim prijateljskim redom ih prosljeđivali jedan drugome pa je tako treći, završni dio 'Winetoua' Karla Maya jednu noć završio kod Brace. Rano izjutra netko zvoni na naša vrata. I sam se već budim, a čujem vrlo zabrinut glas moje majke: 'Što je, Braco?', a potom plačan Bracin glas: 'Ubili su Winetoua...' Mama je vrisnula: 'Koga?', a ja sam već bio na vratima. Tu je Braco već grcao, a ja stadoh paraliziran, pa i sam dreknuh... 'Koga, koga?' ponavljala je moja mama, a mislim da sam joj ja uspio reći: 'U knjizi...'. 'Braco, mislila sam da si ti pametniji', rekla je. A mi - ostali smo bez nekoga najvažnijeg u našem životu, starijeg brata, učitelja, nekoga tko nas razumije kao i mi njega... Oplakao sam ga tada na vratima, a potom još jednom te večeri kad sam dovršio čitanje. Ne sjećam se da sam poslije ikada plakao opčinjen nekom knjigom I, da, i mnoge knjige Karla Maya danas su podcijenjene i ostavljene u imaginarnom kovčegu zaboravljenih, u kovčegu koji je i sam nestao pod slojem prašine.

Zadnja knjiga koja me nasmijala

Nedavno ponovno listam Marinkovićeva 'Kiklopa' i opet se nasmijem neodoljivo duhovitoj epizodi u vojsci...

Knjiga za koju me sram priznati da je nisam pročitao

Priznat ću samo zato što ću, čim ovo završim, do svoje vitrine i izvaditi primjerak koji sam mnogo puta držao u ruci. Dakle, ja, profesor hrvatskog jezika i književnosti nikada do sada nisam pročitao 'Zlatarovo zlato'! Sramota, jest. Čitao sam sažetke, neka skraćena izdanja, strip... ali nikad knjigu. A bila je zadana lektira i u osnovnoj školi i u gimnaziji i na faksu, na – nota bene!– kolegiju iz novije hrvatske književnosti u neponovljivog Ive Frangeša! A uvijek sam volio Šenou, sada još više nego tada. Na završnom ispitu imao sam govoriti o 'Karanfilu s pjesnikova groba'. Imadoh sreće!

Knjiga koju sam poklonio

Uh, mnogo sam knjiga poklanjao. Zadnju prije 2-3 tjedna dana Kreši Golubiću, street artistu. Bio je to moj roman 'Što će biti s nama'.

Knjiga po kojoj bih volio da me pamte

Moja ili...? Neka me pamte po tome da sam bio jedan od cjeloživotnih zaljubljenika u književnost koji se nikada nije zbog te ljubavi pokajao. Ali za to pitanje i za cjelovitiji odgovor na njega pričekajmo još pedesetak godina. Tada ću svoditi račune pa ću moći preciznije i odgovoriti.