Redateljica Ivana Mladenović rođena je u Kladovu u Srbiji, no nakon što nije uspjela upisati režiju na beogradskom Fakultetu dramske umjetnosti, uputila se u Bukurešt, u zemlju s vjerojatno najuzbudljivijom filmskom scenom u Europi posljednjih godina. Ovih dana boravi u Zagrebu gdje na ZFF-u gostuje sa svojim novim filmom ‘Ivana Grozna’, osebujnom komedijom s brojnim autobiografskim elementima, sniman dokumentarističkim stilom pa gledatelj teško razaznaje razliku između fikcije i stvarnosti.
Glavna junakinja filma 'Ivana Grozna' je Ivana, srpska glumica koja živi u Rumunjskoj, no koja zbog psihičke krize odluči ljeto provesti u rodnom Kladovu, turističkom gradu na obalama Dunava, u okrilju obitelji. Film je premijerno prikazan u Locarnu gdje je osvojio Posebnu nagradu žirija u programu 'Cineasti del presente'. Prethodni film Ivane Mladenović, ‘Vojnici. Priča iz Ferentarija’, također je nadahnut istinitim događajima. Snimljen je prema biografskoj knjizi njenog stalnog suradnika Adriana Schipoa, a kako je film gej tematike, u Rumunjskoj su bili organizirani provjedi protiv njega. Mladenović je, kaže, tada dobila i prijetnje smrću pa joj je odgovaralo malo se skloniti u rodno Kladovo.
Kako to da ste se odlučili za studij u Rumunjskoj?
Na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti ima jako malo mjesta i teško je upasti, a u Rumunjskoj primaju do 25 studenata na odsjek režije pa je lakše proći. U Kladovu velik broj ljudi odlazi na studij u Rumunjsku, nije to ništa neuobičajeno, no malo tko odlazi na umjetničke akademije, uglavnom svi studiraju medicinu i slično. Sjećam se kad sam treći put pala na prijemnom, prvo što sam pomislila bilo je: ‘Uh, sad definitivno moram u Rumunjsku’.
vezane vijesti
Kako je bilo studirati tamo?
Volim učiti, ali nisam baš obožavateljica ideje da negdje dolazim svakki dan. Ono što je bilo zanimljivo je što smo sve morali raditi na filmskoj traci. Znao si da možeš napraviti samo tri, četiri ponavljanja i da moraš dobro uvježbati scenu prije no što počneš snimati. To mi je bilo jako zanimljivo i voljela bih ponovo snimati na filmskoj traci, samo što mislim da nikada neću ponovo doći u situaciju da mi netko to dopusti. Tijekom studiranja, najzanimljiviji od svega su ljudi koje imaš priliku upoznati, a to su svi protagonisti rumunjskog novog vala. Iako to nisu profesori na fakultetu, pomagali su nam neformalno, na razne načine, čitajući scenarije i pozivajući nas da sudjelujemo u njihovim projektima. Puno sam naučila od Florina Șerbana koji je zatvorenike učio glumiti pokazujući im filmove. Njegove metode sam kasnije i sama koristila. Surađivala sam i s Raduom Judeom.
S njime ste surađivali kao glumica, na filmu ‘Srca s ožiljkom’. Kako je do toga došlo?
Već prije mene znao je angažirati druge redatelje da mu glume u filmovima, to mu je praksa. Meni je bilo zanimljivo jer sam tada bila u razdoblju čekanja novca za svoj film i nisam imala previše posla, pa sam rado prihvatila, ali bilo je jako teško, mislim da sam svakoga nervirala. Bilo mi je teško sebe prihvatiti u kostimu, sa šminkom, sve mi je smetalo. Bilo je i nagih scena pa sam stalno zauzimala neki gard, a presing je velik jer on radi samo na filmskoj traci, pa ako nešto zezneš, zeznuo si.
Jeste li i od njega nešto naučili?
Mislim da jesam, kod njega se sve dosta bazira na tekstu. Morao si stvarno jako dobro znati tekst i jako puno se vježbalo. Taj pristup sam kasnije iskoristila kad sam radila s naturščicima u filmu ‘Vojnici. Priča iz Ferentarija’. Imala sam dva naturščika, jedan je bio bodyguard iz romske bolnice. Godinu i pol smo skupa učili tekst i vježbali. I u filmu 'Ivana Grozna' imala sam isti pristup - nije bilo puno improvizacije, pripreme su bile duge i sve je bilo jako dobro uvježbano.
To je zanimljivo za čuti jer film djeluje kao pseudodokumentarac, kao da je dosta toga improvizirano. Kako ste uopće uspjeli nagovoriti obitelj da sudjeluje?
Ako znaš jako dobro te ljude kao ja svoje roditelje, znam im pomoći kako da glume kad negdje ne uspijevaju istjerati neki tekst do kraja. Dok nisam pozvala prijetelje iz Rumunjske da dođu snimati sa mnom, vježbala sam scene sa svim ostalim glumcima. Kolege iz Rumunjske sam zvala jer me oni dobro poznaju, željela sam da izbalansiramo moju glumu ili da, kada pokušam nešto sakriti, to ipak ne uspijem.
Koliko vaše osobnosti ima u liku Ivane?
Ima me dosta, ali ni sama više ne znam jesam li ja ta Ivana iz filma. Film se temelji na mojoj osobnoj krizi iz 2017., ali već dok sam pisala scenarij sam se promijenila, pa izgovaranje svih tih replika i vježbi s roditeljima i obitelji učini te svjesnim onoga što radiš i počneš mijenjati neke obrasce. Ideja je bila samo da te neke kontradiktorne stvari u vezi mog karaktera, ekstremne emocije, zgusnemo. Neke stvari koje sam stavila u film nisu se nužno dogodile, ali mogle su. Otac me nije nikada izbacio iz kuće, ali mogao je. Trač se dogodio mojoj prijateljici, a ne meni, ali sve je to vrlo blisko stvarnosti.
Osobito je upečatljiv lik bake s kojom se vaš lik stalno svađa. Kakva je bila suradnja s njom?
S bakom je bilo zaista jako čudno. Kad sam se vratila u Kladovo živjela sam kod nje i te naše svađe najčešće su bile oko toga što nije dozvoljavala mojoj mami da izađe iz kuće jer je htjela da joj stalno bude njoj na pomoći, kako je bila bolesna. Onda sam joj rekla da se moramo prestati svađati i dala sam joj jednu jedinu repliku: 'Bolje da si se spanđala s njegovim tatom nego s njim'. Nakon toga se više nismo više svađale, mislim da je to dobro utjecalo na naš odnos. Mislim da joj je sada drago pogotovo kad je nazovem i kažem da je svima omiljeni lik. Moji roditelji, pak, uopće nisu vjerovali da će od toga ikada ispasti film.
Među važnim likovima je i onaj kojeg glumi rumunjska pjevačica Anca Pop. Njoj je film i posvećen.
Anca Pop je bila pjevačica, snimala je i duet s Bregovićem. Bila mi je jako dobra prijeteljica, a prošle je zime nažalost imala tragičnu prometnu nesreću. Bilo mi je jako teško uopće završiti 'Ivanu Groznu' jer smo tada tek bili ušli u montažu, a radila sam film koji je komedija i parodija nas obje. Njena me smrt strašno pogodila.
Zanimljiva je i slika Kladova kojemu se u filmu izrugujete, ali prikazujete i svu ljepotu arheološkog nalazišta Lepenski vir.
Grad nema od čega živjeti pa se svi sada bave turizmom, imam osjećaj da svi pokušavaju turistima prodati neku priču. Nenormalna je to situacija, svi su svoje kuće pretvorili u motele i daju sobe u najam, turizam je jedino od čega svi žive. Muzej je magičan i to je jedno od mojh omiljenih mjesta u blizini. U prirodi je, usred ničega.
S obzirom na vaša iskustva, čini li vam se da se popravlja situacija za žene u filmskoj industriji?
Mogu reći samo za Rumunjsku, a tamo, osim mene, još pet redateljica snimaju svoje prve filmove. Meni se čini zaista da se počelo nešto mijenjati.
