Obje nagrade, 'Gjalski' za najbolje prozno djelo u Hrvatskoj, i 'Galović', za najbolju knjigu na temu zavičaja, Goranu Tribusonu svečano su dodjeljene 26. listopada; 'Gjalski' u Zaboku, a 'Galović' u Koprivnici. 'U subinama njegovih likova zrcale se tanana pitanja ljudske intime i važna pitanja vremena; ne podilazi i ne docira čitatelju, nego se propituje i traži kritička distanca, a u takvim knjigama zaključni račun uvijek pokaže da je čitatelj na dobitku', naveo je o 'Ocu od bronce' (Mozaik knjiga) žiri Nagrade 'Ksaver Šandor Gjalski', opisujući ga hibridom u kojem se isprepliću elementi ljubavnog, obiteljskog i povijesnog romana.

Knjiga koju trenutno čitam

Trenutno čitam 'Jutro čarobnjaka' francuskih autora Louisa Pauwelsa i Jacquesa Bergiera. Nekoć, dok sam još pisao fantastične pripovijetke, ta mi je knjiga bila obavezna lektira i trajno nadahnuće. Bavi se raznim vidovima takozvanog fantastičnog realizma, a za njom sam posegnuo ovih dana radi posve određenih razloga. Namjeravam napisati oveću pripovijetku o producentu njemačkog UFA filma, koji je radio na mnogim filmovima o čudovištima, vampirima, živim mrtvacima i sličnim spodobama. On je inače Židov, koji u proljeće 1938. bježi pred antisemitskim nasiljem u Austriju, budući da tamo kancelar Schuschnigg još uvijek drži tamošnje naciste u zatvoru. Naravno, naš producent ne zna da je Anschluss već dogovorena stvar te da bježi negdje gdje će sve biti još strašnije. Pauwelsowa i Bergierova knjiga sadrži određenu pomalo fantastičnu interpretaciju Trećega Reicha, po kojem se šire čudne paraznanstvene discipline, od astrologije, preko vidovnjaštva, pa sve do teorije ledenog svemira i konkavne zemaljske kugle.

Knjiga koja mi je promijenila život

To je preozbiljno pitanje, čak i za jako mudre i obrazovane ljude. Ne znam koja bi to knjiga mogla čovjeku primijeniti život iz čista mira. I koja bi knjiga imala tu vrst moći, ili svemoći. Možda je tako nešto moglo biti moguće nekad davno, još dok smo bili djeca. Recimo 'Pale sam na svijetu', kojega mi je čitala majka, strašno me je uplašio, pa sam poželio da nikada ne ostanem sam na svijetu, nego da pokušam odrasti kao pristojno društveno biće. Trebalo je proći dosta godina pa da shvatim kako i društvo može ići na živce i ugnjaviti čovjeka, možda i više no samoća.

Knjiga koju bih volio da sam napisao

Volio bih da sam napisao neke od veoma kratkih Borgesovih priča, kao što su 'Besmrtnici', 'Deutsches requiem', 'Tlon Uqar Orbis Tertius', 'Pierre Menard pisac Kihota', 'Tri tumačenja Jude' etc. Bez obzira što sam svojedobno utekao od fantastike kao vrag od tamjana, volio bih da sam znao tako nešto napisati. Kratka forma čista kao kristal, začudne, beskrajno dobre ideje, čak i blasfemične, često puta filozofski ili pseudoznanstveni prosede i argumentacija, likovi koji su fantasti, sanjari, osobenjaci, ali im svemu unatoč vjerujemo. Da, premda sam pobjegao od fantastičnog žanra, starom se majstoru itekako rado znam vratiti.

Knjiga koja je na mene najviše utjecala

Kad sam krenuo u školu, darvinističke su teorije već prožele kurikulume osnovnih i srednjih škola. Premda nikad nisam pročitao Darwinovu knjigu 'O podrijetlu vrsta posredstvom prirodne selekcije', nego je doznao preko uistinu brojnih digesta, mislim da su njegova saznanja itekako oblikovala moje stavove o svijetu. Zahvaljujući njima mogao sam razumjeti zašto u ustima imam zube očnjake, a na nogama prste, kao i to da je i čovjek rezultat dugotrajnog evolucijskog odabira, te da ga nitko nije mogao napraviti tek tako, od blata. Eto, tako je na mene ponajviše utjecala knjiga koju nisam ni čitao.

Knjiga za koju mislim da je podcijenjena

U ozbiljnim književnim krugovima postoji stanovit prezir prema sedmosveščanoj Zagorkinoj 'Gričkoj vještici'. Znam, priznaje joj se da je bila prva domaća novinarka, samosvjesna žena, da je svojim pustolovnim romanima širila čitalačku publiku i među neukim pukom, ali nigdje se tu baš ne priznaje ono što zovemo belles-lettres. Kad sam bio dječačić od desetak godina, znao sam često spavati kod bake. Pamtim hladnu sobu i visoke starinske krevete, u koje nam navečer baka stavlja svakom po topli, u ručnik zamotan crijep, nakon čega se zavlačimo u krevet čitajući svaki svoju debelu knjižurinu. Ja čitam 'Tajnu krvavog mosta', a baka 'Kontesu Neru'. Nakon toga ja uzimam 'Kontesu', a baka 'Maleus maleficarum'. Soba je polumračna, vani pršti sitni snijeg, a nas dvoje uživamo u jezivim ubojstvima, tamnim tajnama, nevjerojatnim obratima, sretni što je postojao netko tko je znati raspredati priče o čarobnoj bajkovitoj prošlosti.

Knjiga zbog koje sam promijenio mišljenje o nečemu

Postoji jedan genijalni Amerikanac, koji navodno živi pretežito u Engleskoj, a zove se Bill Bryson. On je strašan, nevjerojatan erudit, načitan i silno duhovit te voli pisati o svemu i svačemu. Imam puno njegovih knjiga koje volim tu i tamo uzeti i čitati: 'Kod kuće', 'Kratka povijest gotovo svega', 'Shakespeare', 'S druge strane' i druge. Gotovo na svakoj stranici naletim na stvari koje radikalno promjene moje mišljenje o nečemu, ne samo mišljenje nego i saznanje. Kakva je zapravo struktura molekule, a kakva Sunčeva sustava. Kako je zapravo izgledala seoba naroda, recimo, jednog običnog dana u Londonu, zašto neki čudaci misle da je 'Hamleta' napisao Francis Bacon, kako je izgledala bračna soba u srednjem vijeku, zbog čega su prostor i vrijeme neodvojivi fenomeni...

Zadnja knjiga koja me rasplakala

Ne sjećam se da sam ikada uz knjigu zaplakao, ali je istina da mi je gdjekad bilo teško te da sam znao patiti s njezinim likovima. Jednu od takvih knjiga držim najboljim ljubavnim romanom napisanim u novijoj europskoj književnosti: Bassanijev 'Vrt Finzi Continijevih'. Priča o sefardskim Židovimna iz Ferrare, točnije o ljubavi Giorgija, dečka iz činovničke obitelji i Micol, kćeri bogatog veleposjednika. Giorgio sve jasnije shvaća da od te romanse s bogataškom kćeri neće biti ništa, a zajednica tone sve dublje u maglu i mrak fašističkih rasnih zakona. Roman djeluje veoma autobiografski pa sam, kako to obično radim, krenuo u Emiliu Romagnu da provjerim tu stvar. Naravno, literatura, pa i ona tobože autobiografska, rijetko slijedi realitet, pa sam se tako i ja, poput ostalih naivnih čitatelja, na kraju morao razočarati. Ne u predivan roman, nego zapravo u sebe.

Zadnja knjiga koja me nasmijala

Veoma često uzmem u ruke priče Karela Čapeka, najradije 'Pripovijetke iz jednog i drugog džepa'. Tužno je što ih još nitko nije u cijelosti preveo na hrvatski, kao što je tužno i sramotno da u hrvatskim knjižarama, osim možda par bajki, nema niti jedne Čapekove knjige. Kad se zaželim smijeha, čitam njegove pseudodetektivske pričice, a volim čitati, pa makar i po deseti put, njegovu knjigu o tome kako nastaju film, kazalište, novine i ostali mediji.

Knjiga za koju me sram priznati da je nisam pročitao

Godinama već želim napisati roman koji se događa u sanatoriju. Napisao sam doduše jedan, ali to nije ono što sam želio. U mom Sanatoriju je mučna atmosfera nedavnih ratnih godina, previše fantastike i kafkijanskih ugođaja. Dugo se tako pripreman za takav roman, a onda se predomislim i počnem pisati nešto drugo. Čak sam i razmišljao o tome gdje bi se mogla smjestiti radnja takvoga romana, pa sam lutao po austrijskom Badenu, njemačkom Bad Homburgu, zavirivao u sveučilišne klinike Tubingena, obilazio domaća lječilišta, recimo vilu Elizabetu u Velom Lošinju, sjedio danima na terasi Varaždinskih toplica, a mislio sam i o starim toplicama za nerotkinje u Daruvaru ili o uništenom Brestovcu što ga je Dežman napravio za Šramicu. Zbog toga se sve ove godine ne usuđujem uzeti u ruke Mannov 'Čarobni brijeg' kako se ne bih zarazio prozom tog najvećeg od majstora.

Knjiga koju sam poklonio

Obično izbjegavam poklanjati knjige, bojeći se da ću se razočarati nečijim ukusom. Recimo, jednom sam prijatelju poklonio knjigu Boba Dylana 'Kronike 1'. Bilo je u toj knjizi izvanrednih rečenica i zapažanja, na primjer, pišući o New Orleansu napisao je kako u tome gradu prošlost prolazi polako i kako dugo godina možeš biti mrtav. Fantastična pjesnička rečenica 'prošlost prolazi polako'. Očekivao sam da će i mog prijatelja genijalna Dylanova biografija potresti, ali mi o knjizi nije imao što reći. Zato radije poklanjam boce vina ili nekog finog piva, kravate ili skupe cigare... Nisu knjige za svakoga!

Knjiga po kojoj bih volio da me pamte

Što to uopće znači 'pamtiti'. Knjige su jedna sasvim varijabilna veličina, danas su in, sutra ih već životne okolnosti potjeraju u zakutak. Kad pogledate kakav bolji kompendij hrvatske književnosti shvatit ćete da je preko 90 posto pisaca zaboravljeno. Ono malo njih koji nisu zaboravljeni uglavnom nisu ni čitani. Po knjigama jedva da nas pamte i za života. Zaboravimo li na književnost, možemo se ponadati da će nas naša djeca i unuci pamtiti po nečem stabilnijem od knjige. Ali i to je nesigurna zona, čisto sumnjam da i tu postoji neko permanentnije sjećanje. Pretke obično pamti tek jedna do najviše jedne i pol generacije. Po čemu da me pamte? Kako odgovoriti na tako nezgodno i zapravo tragično pitanje?