Radnja romana 'Pedeset cigareta za Elenu' prati Olivera Radmana, 50-godišnjaka koji odluči, u spomen na mrtvu sestru blizanku, na rođendan koji ona nije dočekala, popušiti 50 cigareta. Da bi ostao budan, kreće u noćnu šetnju tijekom koje, ne znajući to, presudno utječe na živote troje neznanaca. 'Zanimala me isprepletenost sudbina, pokazati da koliko god mi bili sami, nikad nismo istinski sami', rekla je nedavnoj zagrebačkoj promociji knjige Marina Vujčić.

Knjiga koju trenutno čitam

Uvijek paralelno čitam barem dvije knjige – jednu u krevetu prije spavanja, drugu u pauzama za radnim stolom. Aktualne dvije su 'Dok pakiram svoju biblioteku' Argentinca Alberta Manguela i roman 'Kuća' kolege Ivice Ivaniševića. 'Dok pakiram svoju biblioteku' baš je knjiga za ljubitelje knjiga, pogotovo za ovisnike poput mene koji s knjigama koje su im prošle kroz život imaju odnos koji ide puno dalje od uobičajenog odnosa s hrptom na polici. Uz elegiju o pakiranju svojih 35.000 svezaka koje mora preseliti na drugu adresu, Manguel u ovom romanu ispisuje i deset digresija, svojevrsnih eseja koji dokumentiraju ključne točke njegovog iskustva čitanja sugerirajući kako je i čitalačka povijest svakog čovjeka neka vrsta paralelne autobiografije u kojoj sudjeluje sve što nam je u život ušlo preko knjiga.

Ivaniševićev roman 'Kuća' skenira tišinu iza četiriju ulaznih vrata stanova u istoj kući, gdje živi petero otuđenih ljudi: jedan samotnjak koji je sam to izabrao biti, jedan policajac s ozbiljnim zdravstvenim problemom, jedan prilično neuspješan slikar i dvije zavađene sestre koje se sastaju u stanu naslijeđenom nakon očeve smrti. U ovom romanu Ivanišević je progovorio novim glasom – stišao je vedrinu na minimum, a melankoliju pojačao do mjere koja uključuje dubinsko razumijevanje samoće i otuđenosti kakve bismo, da kopamo malo dublje, mogli naći u svakoj kući, pa i u svojoj vlastitoj.

Knjiga koja mi je promijenila život

Vjerujem da mi svaka knjiga koju čitam bar malo mijenja život jer svaka doda nešto unutrašnjem sadržaju i gradi me koliko i stvarna životna iskustva. Nisu to tektonske promjene, ali pribrojene nizu svih prethodnih postaju jedno lančano sazrijevanje kakvo se sigurno ne bi dogodilo bez čitanja.

Da knjige doista mogu promijeniti život uvjerila sam se u formativnim godinama, čitajući autobiografsku trilogiju Simone de Beauvoir: 'Uspomene dobro odgojene djevojke', 'Zrelo doba' i 'Snaga stvari'. Danas to može zvučati patetično, ali u tim sam knjigama kao sedamnaestogodišnjakinja jasno naslutila svoju budućnost – koja će uključivati i život s piscem i moje pisanje i književnost kao stabilnu os oko koje će mi se vrtjeti život. Do tada sam još vjerovala da ću studirati medicinu, ali nakon čitanja Simone više nije bilo povratka. Ova trilogija kao da mi je proročanski pokazala put kojim ću krenuti jer sam se tada nepovratno zarazila književnošću i shvatila da je taj svijet nešto što me se tiče na osobnoj razini, kao budući poziv.

Knjiga koju bih voljela da sam napisala

Ima puno takvih knjiga – ali to su one za koje jako dobro znam da ih ja ne bih ni znala napisati pa misao ostaje nedužna jer potencijalna zavist prelazi u zahvalnost da je netko drugi znao.

Ta me misao prvi put zatekla u tridesetima, dok sam čitala Süskindovog 'Goluba', pripovijetku o čovjekovom strahu od ptice koja boravi u stubištu pred njegovim vratima. Fasciniralo me kako se 'ni iz čega' može napisati tako moćna literatura.

Zadnji put dogodilo mi se sa 'Selidbom' Miljenka Jergovića, u kojoj je majstorski prenesena moć priče u stvarima koje ostaju iza umrle osobe. U papirima, fotografijama, računima, dokumentima, predmetima – u prekrcanim ormarima, na policama i u ladicama koje se pune za života da bi ih netko nakon života morao isprazniti – veliki je potencijal literarne rekonstrukcije jednog života i životâ s njim povezanih, ako ste pisac poput Jergovića. Tu priča prestaje biti osobna i postaje književnost. Književnost o stvarima koje dobiju na vrijednosti tek kad nas više nema.

Potresla me ova knjiga i zbog vlastitih gubitaka, zbog iskustva pakiranja i selidbi stvari koje su ostajale za mojim umrlima.

Moguće je da svatko od nas zaslužuje svoj tom u enciklopediji mrtvih, samo nam ga nema tko napisati.

Knjiga koja je na mene najviše utjecala

Najveći utjecaj na mene je izvršila 'Knjiga nemira' Fernanda Pessoe. Doživljavam je kao neku vrstu Biblije za pisce. Na toj zbirci nedovršenih tekstova pronađenih u kovčegu nakon Pessoine smrti napokon mi se razjasnilo pravo na samoću. Zbog 'Knjige nemira' s velikim sam olakšanjem shvatila da potreba za izolacijom nije bolest ili 'kvar', nego preduvjet za mišljenje i pisanje. To je zato što Pessoa zbilja moćno ohrabruje na samoću. Po njemu je najveća sloboda čovjeka upravo u moći izolacije – umjetnost je osama, a zadatak je svakog umjetnika da nastoji osamiti druge i prenijeti im želju za samoćom.

Pessoina je samoća bila zastrašujuća, ali on je o njoj tako veličanstveno pisao da ostanemo uvjereni da je baš takva imala smisla – u njegovom, ali ne i u našem životu. Jer koliko god ohrabruje na samoću, ova knjiga je i neka vrsta opomene da pisac – kao i bilo koji čovjek, uostalom – mora znati pronaći ravnotežu između izolacije i socijalizacije. U tom smislu ova knjiga stalno utječe na mene i služi mi kao neka vrsta lakmus-papira u pitanjima samoće. Kad se previše izoliram, posegnem za njom da me vrati među ljude jer me razmjeri Pessoine samoće uplaše. Kad se previše kontaminiram vanjskim svijetom, posegnem za njom da me vrati u samoću jer opet poželim to njegovo isključivo stanje iznad potrebe za drugima.

Knjiga za koju mislim da je podcijenjena

Najkraće rečeno: svaka.

Kad čujem pridjev 'podcijenjen', moja je prva asocijacija podcijenjenost spisateljskog zanata, a onda i knjige općenito. Pisati znači imati profesiju koja to nije, odnosno profesiju na koju pisac nema pravo jer da bi preživio mora raditi neki 'normalan' posao, a svoj najvažniji poziv mora prakticirati u ono malo slobodnog vremena jer od njega ne može zaraditi za život. Tako se njemu najvažniji posao na svijetu označava gotovo pogrdnom riječju 'hobi' – onom koju smo u djetinjstvu koristili za neobavezne i neozbiljne stvari poput skupljanja salveta ili igranja badmintona. Budući da pisac nema pravo na zanimanje i da se svaka nova knjiga tretira kao nešto bez čega se moglo, svaka je knjiga podcijenjena, što dokazuju i porazni podaci o prodaji knjiga u Hrvatskoj.

To što će jedna knjiga na 'tržištu' proći bolje od druge, što će neka dobiti više medijske i čitateljske pozornosti, i dalje ništa ne mijenja na stvari jer ni ona koja je najbolje prošla ne prelazi četveroznamenkasti prodajni 'rezultat' – što znači da je i ona podcijenjena.

Knjiga zbog koje sam promijenila mišljenje o nečemu

Zbog 'Blockbustera' Zorana Žmirića promijenila sam mišljenje o tome da ne mogu uživati u knjizi koja za temu ima rat. Zbog 'Romana o Londonu' Miloša Crnjanskog promijenila sam mišljenje o tome da svaki zarez mora imati gramatičko opravdanje. Zbog knjiga Semezdina Mehmedinovića promijenila sam mišljenje o tome da se autobiografsko u književnosti ne može čitati kao fikcija. Zbog 'Higijene ubojice' Amélie Nothomb promijenila sam mišljenje da je nemoguće napisati genijalnu knjigu u dvadesetima. Zbog Georgija Gospodinova i njegove 'Fizike tuge' promijenila sam mišljenje o tome da da bi struktura romana trebala biti 'uredna' i da bi neočekivane digresije urušile njegovu konstrukciju…

Mogla bih ovako beskrajno, jer kao čitateljica, a pogotovo kao spisateljica, još uvijek učim o književnosti – i to je proces koji, nadam se, nikad ne završava.

Jedina knjiga za koju bih mogla reći da mi je promijenila mišljenje o nečemu što nema veze s književnošću jest 'Neprestana ushićenost' Pascala Brucknera. Ovaj esej o prisilnoj sreći osvijestio mi je koliko 'zadatak sreće' kao kult suvremenog doba može postati represivan kad nam se nameće kao dužnost.

Zadnja knjiga koja me rasplakala

Ne sjećam se da sam ikad zaplakala nad nekom knjigom, ali zadnje dvije zbog kojih sam imala 'grop' u grlu dok sam ih čitala bile su 'Život kao voda hlapi' Divne Zečević i 'Divlje guske' Julijane Adamović.

'Život kao voda hlapi' je dnevnik koji je Divna Zečević, znanstvenica i pjesnikinja, pisala od svoje dvadeset četvrte do šezdeset devete godine. Nevjerojatno potresno štivo. Potresno i divno u svojoj velikoj tuzi. U njemu je žena puna sadržaja kojoj nitko ne govori da je divna, da joj ime koje su joj dali savršeno pristaje. Život joj prolazi u sumnji u vlastiti potencijal, koji se bez obzira na to, mimo osjećaja napuštenosti i neshvaćenosti, u ovom dnevniku prelijeva na sve strane.

U romanu 'Divlje guske' duboko me dirnuo glas djevojčica koje su u fiktivnoj dvojini morale proživjeti svoje nepravedno, pogrešno djetinjstvo. Julijana Adamović doista je našla pravu frekvenciju toga glasa, te zastrašujuće dječje samoće pritisnute pogreškama odraslih. Istinski dirljiv i potresan roman nad kojim bih sigurno pustila i koju suzu da sam baždarena za plakanje.

Zadnja knjiga koja me nasmijala

Zadnja knjiga koja me istinski nasmijala je 'CABAres, CABArei' Zijaha A. Sokolovića. Na stranu legendarni kabare koji su mnogi od nas gledali i koji igra već dvadeset i šest godina – otisnut u knjizi, tekst Zijahove monodrame postaje nevjerojatno humoristično štivo. Monolog ogorčenog muškarca razočaranog svojim životom i pritisnutog krizom srednjih godina povremeno prerasta u dijalog jer taj nezadovoljni muškarac, razgovarajući sam sa sobom i s mravima koji noću zaposjednu kuhinju, naglas 'prepričava' kako ga je tko povrijedio, podcijenio i ograničio njegove potencijale pa se u jednini svađa sa svojom ženom, s državom i političarima, s punicom i djecom, s namještajem i hranom, sa svima kojima je uspjelo uspjeti – a najviše galami na samog sebe i svoje promašaje.

U tom humoru koji je samo prividno iskarikiran puno je fine, filigranske ironije koja nosi pravu metafiziku života.

Knjiga za koju me sram priznati da je nisam pročitala

Godinama već započinjem čitati pa onda ostavljam Joyceovog 'Uliksa' i zbilja me je sram priznati da ga još uvijek nisam pročitala. No nemam problem s tim romanom, nego s vremenom za njega. Znam da to nije isprika jer nešto neprestano čitam, ali 'Uliks' uvijek nekako ispadne prevelik zalogaj. Svaki put kad krenem, zaključim da je šteta čitati takvu knjigu s koncentracijom koju imam na raspolaganju u trenutnom razdoblju života. Stalno joj tražim bolji trenutak, više slobodnog vremena odjednom, idealne uvjete u kojima neću morati čitati parcijalno, u pauzama između obaveza – a nikako da sastavim jedan pošteni tjedan u kojem ne bih morala ništa drugo.

Ovim ste me pitanjem naveli da shvatim da si ovaj roman dajem u zadatak još otkad smo osnovali Kazalište Ulysses, koje je po njemu i dobilo ime, a sljedeće godine Ulysses obilježava dvadesetu godinu postojanja. Dakle, govorimo o sramu koji će uskoro biti star dva desetljeća.

Knjiga koju sam poklonila

Postoji knjiga koju često poklanjam i uvijek je iznova kupujem da bih je poklanjala – a to je 'Antikvarijat' Darka Desnice, zbirka vrlo kratkih priča o ljudima koji dolaze u antikvarijat tražiti ove ili one knjige. U antikvarijatima ili na uličnim sajmovima rabljenih knjiga ponekad naiđem i na njegovu posthumno objavljenu knjigu sabranih djela 'Pietà' u kojoj je otisnut cijeli Desničin opus – ono što je za svog kratkog života dospio napisati. I nju kupujem za druge jer svoj primjerak nikome ne posuđujem.

Desnicu sam otkrila tek prije pet godina i ostala zatečena činjenicom da mi je takav autor uspio proći ispod radara pa ga valjda zato i poklanjanjem drugima – kao da pokušavam ispraviti nepravdu što je gotovo prešućen.

Desnica je doista bio majstor pretvaranja naizgled nevažnih životnih situacija u književnost. Znao je oblikovati u priču najobičnije grickanje noktiju, plaćanje računa ili odijevanje za izlazak. U njegovoj interpretaciji to je bilo nešto poput pokretnih asocijativnih slika svakodnevnice nad kojima bi nas natjerao da zastanemo i preispitamo važnost naizgled nevažnoga.

Knjiga po kojoj bih voljela da me pamte

Kad zamislim vrijeme u kojem me neće biti, bude mi drago da sam za sobom ostavila pisani trag koji na neki način jamči naknadno postojanje, ali važnije bi mi bilo da me drugi pamte po stvarnosti nego po fikciji. Naravno, mislim na one koji su me poznavali, na ljude kojima sam, recimo, ispekla kruh ili podijelila s njima neke trenutke za pamćenje.

Mjerim to buduće nedostajanje onim koje sama osjećam za pisce kojih više nema i kakvo bih i za sebe poželjela. Njihove su knjige na policama i za njima uvijek možemo posegnuti, a za osobom koja ih je napisala ne možemo. Osoba nedostaje.

Treba li postojati knjiga po kojoj bih željela da me pamte, još je nisam napisala.

Trebaju li me po nečemu pamtiti oni koji me nisu poznavali, neka to radije bude životni preokret – pisanje kao izbor i kao način života u dobi kad se činilo da mi se više ništa 'novo' ne može dogoditi. Zbog pisanja se često osjećam kao da sam uvijek na početku, a taj osjećaj nije za baciti. Novi roman – novi život, i onda stalno tako ispočetka.