ŠTO ČITAM

Ivica Ivanišević: Bez književnosti bih bio jadan, ja na libre gledam kao na jedini pouzdani antibiotik protiv života

23.01.2020 u 10:41

Bionic
Reading

Opisan kao njegov dosad 'najturobniji roman', 'Kuća' Ivice Ivaniševića objavljena krajem prošle godine u izdanju V.B.Z.-a, govori o pet različitih egzistencija, 'sve do jedne otuđene i besciljne, naprasno prekinute ili pri svom kraju' - o policajcu, slikaru, dvije nespojive i zavađene kćeri ostale za preminulim gimnazijskim profesorom i jednom blago neurotičnom samotnjaku. 'Bez obzira na tešku tematiku, stvarnosnost, a mjestimice i filozofično razmatranje tabua, već s prvim retcima nekako znamo da smo u rukama Ivice Ivaniševića, prepoznajemo besprijekoran stil, gipkost rečenice i svježinu metafore', kažu iz V.B.Z.-a o knjizi koju autor večeras predstavlja u splitskoj Bookvici. Tim povodom pitali smo ga koji su ga naslovi oblikovali, kao čitatelja i kao pisca

Autor od kojeg smo navikli čitati vedre, duhovite romane, 'Kućom' je 'iskoračio u tamu' i napisao dosad najturobniji roman, koji govori o stvarnosti u kojoj živimo, što ne znači da nije ostao vjeran sebi, svojem besprijekornom stilu, gipkim rečenicama i svježim metaforama, stoji u najavi večerašnjeg gostovanja Ivice Ivaniševića u splitskoj Bookvici. Tamo će, s početkom u 20.30 sati razgovarati s Patricijom Horvat o temama koje provlači kroz 'Kuću', samoći, starosti, smrti, obiteljskim i drugim međuljudskim odnosima, ali i o pisanju i čitanju kao njegovim životnim izborima, o stanju na književnoj sceni i stanju u društvu općenito.

Knjiga koju trenutno čitam

Nikad nije u pitanju samo jedna knjiga, obično budu dvije ili tri koje usporedo čitam. Ovoga tjedna to su 'Njemačka kuća' Annette Hess, 'Summa Atheologiae' Borisa Dežulovića te izbor proza iz zbirki 'Crvena konjica' i 'Odeske priče' Isaka Babelja. O prvim dvjema knjigama pisat ću u svojoj redovitoj tjednoj rubrici 'Librofilija' u Slobodnoj Dalmaciji, a o trećoj neću zamrčiti ni retka, nego samo guštam u novom čitanju staroga majstora. Annette Hess nagrađivana je scenaristica televizijskih serija, kojoj je 'Njemačka kuća' romaneskni debi. Njezina priča situirana je u Frankfurt 1963. i 1964., dakle, u vrijeme tamošnjih suđenja za zločine u Auschwitzu, i nije nimalo milostiva prema sunarodnjacima koji u većini pokušavaju (i uglavnom uspijevaju) uteći od vlastite prošlosti, ne želeći da ih itko na nju podsjeća. Boro je, pak, napisao knjigu koja se može (pače, mora) čitati kao uputstvo za demontažu katoličke crkve, odnosno njezine hrvatske franšize. Štivo za kojim bi trebao posegnuti svaki misleći vjernik, premda je jasno da neće. Da hoće, mi bismo živjeli u najljepšem od svih svjetova.

Knjiga koja mi je promijenila život

Moj život nije ni umjesno ni razložno prispodobiti ravnoj crti koja negdje na trećini ili polovici puta naglo skreće ulijevo ili udesno. Nijedna mi pojedinačna knjiga nije promijenila život, ali su zato mnoge, stotine njih, na njega - dakle, mene - više ili manje utjecale. Bez književnosti bih bio jadan, ja na libre gledam kao na jedini pouzdani antibiotik protiv života.

Knjiga koju bih volio da sam napisao

Ne bih volio da sam napisao ovu ili onu knjigu, nego cijelu knjižnicu naslova u kojima sam uživao. Bilo bi lijepo da me časte kao pisca 'Srži stvari' (Graham Greene), 'Homa fabera' (Max Frisch), 'Šale' (Milan Kundera), 'Grobnice za Borisa Davidoviča' (Danilo Kiš), 'Pjesme košnice' (Frode Grytten), 'Gore je tiho' (Gerbrand Bakker), 'Fizike tuge' (Georgi Gospodinov), 'Na putu za Babadag' (Andrzej Stasiuk)... ali, znam, neće. Što i nije tako loše. Da sam sve te knjige napisao, bio bih prikraćen za užitak njihova čitanja. A ako me pitate što je bilo prije, kokoš ili jaje, čitanje ili pisanje, odgovaram bez kolebanja: čitanje. Lako mi je zamisliti život bez pisanja. No, život bez čitanja nije život.

Knjiga koja je na mene najviše utjecala

Ako su knjige antibiotici, a jesu, već sam vam rekao, onda je moja bolećiva malenkost do sada progutala cijelu tvornicu lijekova. Tako to biva kod kroničnih bolesti, ne treba se nadati iznenadnim, spektakularnim obratima, valja se samo uporno i dosljedno pridržavati terapije. Birati najutjecajniju knjigu bilo bi jednako promašeno kao birati najljekovitiju kapsulu iz kutije.

Knjiga za koju mislim da je podcijenjena

Mislim da su podcijenjeni cijeli opusi, a kamoli tek knjige. Što se mene tiče, jedan od najboljih suvremenih pisaca jest Islanđanin Arnaldur Indriðason. Na hrvatski jezik mu je preveden samo jedan roman, 'Močvara', koju toplo preporučam, ali je zato drugdje u Europi poprilična književna zvijezda koja uživa u časti meštra krimi proze. Taj kompliment ujedno je i njegovo prokletstvo, jer snobovi, jednako domaći kao i strani, prezrivo frkću kad se netko bavi, pa još i uspješno, žanrovskom prozom.

Knjiga zbog koje sam promijenio mišljenje o nečemu

Plašim se ljudi kojima jedna jedincata knjiga može promijeniti mišljenje o bilo čemu. Kad ih se ne plašim, onda ih sažalijevam.

Zadnja knjiga koja me rasplakala

Ne želim glumiti tvrdokornog muškarčinu – štoviše, znam mnoge koji bi se rasplakali od smijeha da me čuju kako se izdajem za macho tipa – ali ne pamtim kad mi je neka knjiga izmamila suze. Valjda sam ih sve isplakao još kao klinac kad je umro Nemeček iz Pavlove ulice. Sedam puta sam pročitao Molnarovu knjigu, sedam puta mi se duša dijelila od života. Otada književnu tugu trpim muževno, s gorkom gvaljom u grkljanu, ali bez suza.

Zadnja knjiga koja me nasmijala

Upravo me nasmijava Boris Dežulović koji je u toj disciplini svjetski šampion. Ali punokrvni humor može se pronaći i na mjestima gdje ga nitko pametan ne bi tražio. Recimo, u priči o odrastanju u disfunkcionalnoj obitelji okorjelih alkoholičara. Rijetko se čovjek može susresti s knjigom koja u isti mah i para srce i tjera vas na propucavanje od smijeha kao što je to slučaj s romanom 'Nažalosnost stvari' Dimitrija Verhulsta.

Knjiga za koju me sram priznati da je nisam pročitao

Opet nisu u pitanju pojedinačne knjige nego cijeli regali. Da sam besraman, sve bih vam priznao, ali nisam, mene je stid. Uhvatio sam lijepe godine, a obrazi mi se i dalje crvene kao školarcu kad se sjetim koje sam sve knjige promašio. Da ne bih ispao zadnja kukavica (premda, jesam), priznajem jednu rupu, štoviše krater u općoj kulturi. Svakoga ljeta obećam si da ću cijeli tjedan odvojiti da konačno pročitam 'Rat i mir', i svaki put, slučajno ili namjerno, prevarim samog sebe. Ali ove godine izvršit ću obećanje, časna pionirska!

Knjiga koju sam poklonio

Od pisaca ljudi očekuju da poklanjaju vlastite, a ne tuđe knjige. Vašu u pravilu ultimativno zahtijevaju manje-više svi ljudi koje poznajete, jer vas brkaju s vlasnikom tiskare koji na skladištu ima cijelu nakladu, a kad nekoga slučajno poželite obradovati lijepom knjigom nekog domaćeg ili stranog kolege, onda vam kiselo uzvrate kako niste trebali. Zato ja ne poklanjam knjige, nego povremeno bivam žrtvom iznude.

Knjiga po kojoj bih volio da me pamte

Nakon moje smrti više ničega neće biti, dogodit će se smak svega i svijeta. S ovoga mjesta odgovorno tvrdim kako ću biti savršeno ravnodušan prema činjenici koliko me ljudi i kako pamti. Tko me misli voljeti i slaviti, neka se požuri dok sam još živ.

Ivica Ivanišević rođen je 1964. u Splitu. Sociologiju je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je novinar i urednik u Nedjeljnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu i Slobodnoj Dalmaciji, gdje je danas komentator.

Objavio je knjige: 'Smoje – biografija' (Vuković & Runjić, 2004.), 'Sto mu jelenskih rogova' (eseji o stripu, V.B. Z, 2004.), 'Krovna udruga i druga drama' (koautorstvo s Antom Tomićem, Fraktura, 2005.), 'Split za početnike – abeceda grada' (koautorstvo s Renatom Baretićem, Znanje, 2015.), 'Ulaz za djecu i vojnike' (kratke proze, Hena com, 2015.), 'U sedlu je tijesno za dvoje' (roman, Hena com, 2015.), 'Otpusno pismo' (roman, koautorstvo s Marinom Vujčić), 'Primavera' (roman, Hena com, 2016.), 'Knjiga žalbe' (roman, V.B.Z., 2016.), 'Klanjam se' (roman, Hena com, 2017.) i 'Kuća' (roman, V.B.Z., 2019.).

Piše dramske tekstove te scenarije za film i televiziju.