Ne treba sve produkcije u kojima primarno dramski glumci iskazuju i svoja glazbenička nagnuća staviti pod zajednički nazivnik. U režiji Ivice Buljana u 'Žutoj crti' se svira i pjeva zato što je to uobičajena novokazališna faktura u kojoj bez par instrumenata na pozornici i neizbježnog mikrofona režije gotovo i nema, dok 'Nemirne noge' Saše Anočića u glazbi samo traže kohezivni element za dramu, pa je i mjuzikl tek slučajni nusprodukt.

Žanrovski je jasniji pokušaj članova ansambla kazališta Kerempuh da svoja glazbena nastojanja artikulirana kroz kućni bend Chishche lishche pretvore u istoimeni kabare i publici ponude tek zabavu u kojoj su 'Balade Petrice Kerempuha' usputna žrtva. Na kraju tog 'glazbenog' ciklusa došla je i 'Grupa', drugi dio trilogije Borivoja Radakovića u KNAP-u, započete iznenađujuće uspješnim 'Amaterima'

Ako je Radakovićeva poetika i dalje 'sex, drugs & rock'n'roll', onda nakon 'Amatera' s pokušajem snimanja pornografskog filma i 'Grupe' u kojoj se okuplja ostarjeli bend kako bi skupio ostatke karijere ili jednostavno još jedanput dignuo lovu, slavu i još ponešto, onda će treći dio sigurno biti o narkoticima. Iako je o njima Radaković već pisao, bitno bolje nego u ovoj trilogiji u nastajanju. Ideja u oba slučaja uopće nije loša jer iz tako jednostavne potke dalo bi se izvući štošta o današnjici ne samo sredovječnih potrošenih ili godinama, sudbinama i ekonomskoj situaciji, ako ne uništenih, onda barem poprilično načetih ljudi.

Međutim, kao što su i 'Amateri' na kraju ipak komedija iz susjedstva, tako ni 'Grupa' ne može dostići potencijal početne zamisli. No dok se u prethodnoj predstavi još moglo pronaći duhovitosti ili barem praktičnog gega, ova je naporna poput spinova domaćih bendova s vječnom izmjenom 'konačnog raspada' i velikog 'reunion' koncerta. Jedino što se cijeloj predstavi može priznati jest možda zaista i osviješteni koncept, po kojem su likovi, njihova glazba, pa na kraju i predstava jednostavno - nepotrebni. Protagonisti su zapravo nezanimljivi, jer autor ih je tek karakterno ocrtao vjerojatno s pravom smatrajući da službenik u Ministarstvu kulture, nezaposleni opsesivni prosvjednik i vlasnik kvartovskog dućana kao bivše domaće rock zvijezde ni ne zaslužuju više.

Krešimir Zidarić, Ivica Zadro i Sreten Mokrović nisu se bunili, ali nisu ništa niti dodali svojim likovima, nego jednostavno sviraju svoje instrumente najbolje kako umiju, što je manji problem, ali i izgovaraju svoj tekst kao da ih se uopće ne tiče. Ni Iva Visković, kao pridodani ženski vokal koji ostarjelim rokerima pobudi bolje osjećaje i još ponešto, nije ništa više od ikone koja dobro izgleda i donekle kvalitetno pjeva, što nije pogreška glumice nego tako postavljenog lika.

Režija Marija Kovača od izvođača ni ne traži više, ali ni ne poštuje scensko vrijeme, nego razvlači jednostavni zaplet na gotovo dva sata igre u kojoj je malo što zanimljivo s obzirom da praznog hoda ima više nego u sveukupnoj karijeri Grupe. Pa se zato vrijeme pokušava popuniti glazbom, koja jest glasna, ali je daleko od razine očekivane u predstavi koja glazbu ima kao osnovnu gradbenu jedinicu na sadržajnom, tematskom i izvedbenom planu. Naravno da od glumaca ne treba očekivati vrhunsku svirku, ali problem i ne leži u postizanju savršenog tona nego u načinu. Ovaj bend, naime, svira tako da je i mit o njegovim nekadašnjim uspjesima samo još jedan zalog neuvjerljivosti i osobne mitomanije.

Ukoliko je to bio cilj 'Grupe' – pokazati da su mladenački ideali o snazi gitare i tri akorda samo adolescentski hir čiju nestvarnost gotovo svi prije ili kasnije prihvate i priznaju, vjerojatno najkasnije samima sebi – ona uspijeva u svojem naumu. Upravo zato bi je trebalo zabraniti mlađima od, recimo, dvadeset godina. Naime, ako svi sve na vrijeme shvate, prekinut će se krug koji od 'sex, drugs & rock'n'roll' neminovno vodi tek u 'gažu', gerijatriju i 'Grupu'.