Usporediv s Don Juanom i Faustom, a pritom još i najveće i najvažnije djelo takozvanog oca moderne drame, 'Peer Gynt' Henrika Ibsena siguran je repertoarni potez i mamac za publiku. Ujedno je i veliki izazov, na koji je Hrvatsko narodno kazalište u Splitu pokušalo odgovoriti velikom predstavom s čak tri glumca u naslovnoj ulozi. Utrostručenje se isplatilo, ali ne u potpunosti
Splitska se kazališna kuća napela kako bi od velikog komada napravila i odgovarajuću predstavu, s obzirom na nevjerojatan podatak da ga je tek sad 'praizvela'.
Međutim, žanrovski neodrediv tekst problematičan je i neuhvatljiv, a pogotovo ako se zapravo ne zna što bi se s njim trebalo raditi. Katalog prizora koje Ibsen u ovom hodočašću jednom i svakom ljudskom sudbinom impresivan je koliko i 'nepostavljiv' ako se ne pronađe ključ koji bi ga mogao objediniti ili koji bi barem predstavu stavio u određeni modus i dao joj identitet. Redatelju Goranu Golovku i dramaturgu Jasenu Boki to nije u potpunosti uspjelo, pa koliko god njihov trud bio velik i želja jaka, splitski 'Peer Gynt' su dvije predstave s tri naslovna lika.
Dvije predstave zato što je prvi dio zamislio kao etnološku razglednicu i u njoj obavio sve tradicionalne utjecaje kojih kod Ibsena ima, ali ne u takvom razmjeru s ostatkom inspiracija. Drugi dio predstave puno bolje i izgleda, jer rekreira Peerove zgode na raznim meridijanima, ali je i brži, sve dok ne dođe do finala koje opet pomalo pada u ritmu, ali zato nosi najveći dramski naboj.
Ideja da naslovu ulogu igraju tri glumca izvrsna je, i rastapa dramsko tkivo tako da ga ponovno veže činjenicom da se najmlađi Peer pojavljuje najstarijem kao neka vrsta savjesti, a krug se zatvara baš kao što i sam lik treba proći cijelo putešestvije po 'širokom svijetu' kako bi na kraju došao do sebe, barem donekle. Umjesto ljuske koja se, gonjena nejasnom željom za uspjehom, tijekom radnje puni emotivnim i spoznajnim sadržajem, tri različita Peera Gynta naznačuju etape ljudskosti: od dječačke sanjivosti, preko srljanja u mladosti do zrelog odmaka i introspekcije.
Na ovom posljednjem predstava inzistira, jer Trpimir Jurkić kao najstariji ima više od pola ukupnog scenskog vremena i najvažnije replike, pa od tri naslovne uloge on ipak ima – glavnu. No pored mladog Mirka Petrića čiji je peerizam sasvim kratak i služi tek kao u uvod u gyntologiju, Goran Marković kao mladić u najboljim godinama zaslužan je za razigravanje prvog dijela predstave, koji bi se bez njega doimao još duljim i nepotrebnijim.
Unatoč gorljivoj izvedbenosti, Marković također tek priprema teren za Jurkića i njegov prepoznatljivi patos u kojem nije da nema i talenta i profesionalizma i godina provedenih na pozornici, ali ima i uvijek istih gesti i šablonskih rješenja. Ipak, ne preigrava, iako ponekad glumi da glumi, što je u raskoraku s temeljenom postavkom režije koja finale više ne tretira ni kao metaforu niti kao parodiju, nego čistu dramu izgubljene ovčice koja se vraća stadu. Ibsenova višeslojnost se u tim posljednjim prizorima prilično gubi, i ostaje praznina jednostavnog moraliteta, s čijim se etičkim postavkama lako složiti, ali ne i izvedbenim.
To nije glumački problem, jer uz spomenutu trojicu ne treba zaobići ni veterana Nenada Srdelića ili mladu nadu Nikšu Arčanina, koji je pokazao da mu 'Preobrazba' nije bila tek usputni uspjeh, nego najprije i naviše režijski.
Ova predstava pokazuje da, unatoč pokušajima razigravanja te namjernom nepopunjavanju velike pozornice viškovima scenografije ili blještavim projekcijama, Goran Golovko i dalje misli haenkaovski, sa svime što to podrazumijeva. Ili je, s obzirom na neke ranije radove, mislio da tako mora misliti kad radi ovako velik i važan tekst.
O detaljima se ipak mislilo: Gordan Tudor napisao je gomilu kvalitetne glazbe koja se malo naslanja na Edwarda Griega, a malo i od njega bježi kako bi mu dopustila barem jedan song, a Alen Čelić scenskim je pokretom razigrao kako kor sastavljen od još uglavnom studenata splitskog studija glume tako i nešto iskusnije članove ansambla.
Međutim, na toj kvalitetnoj podlozi ostaje režijski koncept koji, pored utrostručenja protagonista, sve ostalo gradi tipično, ne bez mašte, ali mašte koja ne može izaći iz zadanih okvira. To je ujedno i najveća zamjerka predstavi i izvor svih njezinih problema – nemogućnost otpora lektirnoj težini klasika, čak i tako neuhvatljivog kakav je ovaj.
No čak i takav 'Peer Gynt' nudi razlog da se u kazalište ode i nekoliko puta, jer razine i širine Ibsenova zamaha gotovo je nemoguće uhvatiti jednim gledanjem. S obzirom na to da je svatko od nas malo Peer, a malo Gynt, treba mu pružiti i – drugu šansu.
