'Ljudski glas' je autorski projekt nastao prema motivima dramskog teksta Jeana Cocteaua kojega su mladi umjetnici - tijekom dugotrajnog procesa glumačko-redateljskih proba - preveli s izvornog francuskog jezika te prilagodili našem suvremenom kontekstu. Mladi se umjetnici, kažu nam, ne opterećuju time da je ovaj nadaleko poznati komad bio izvođen tisućama puta. Ovo je nešto novo, dodaju.

O njegovoj novoj drami, kojom se osvrće na komuniciranje i složenost međuljudskih odnosa, porazgovarali smo s autorom i režiserom predstave Josipom Drame.

Kako je ovaj projekt nastao? Dočarajte nam pogled iza kulisa, što vas troje aktera ove drame pokreće i kako mislite izgraditi emocionalnu vezu s viškom publikom?

U ovome trenutku svi troje nalazimo se na jednoj vrsti prekretnice u našim životima, u trenutku kada smo prisiljeni postaviti si pitanje o našem mjestu u svijetu. Ta situacija izrodila je beskrajnim razgovorima svakoga od nas sa samim sobom i našim međusobnim razgovorima. Na trenutke su ovi razgovori navodili svakoga od nas da propitujemo svoj izbor bavljenja umjetnošću pa čak i da taj izbor određujemo pogrešnim, da očajavamo pred nesigurnim financijskim prospektom koji naš izbor umjetnosti kao načina života često podrazumijeva. Jedina sigurnost u čitavom ovom neredu koji se naziva službenim ulaskom u svijet odraslih koju smo uspjeli pronaći jest vjera u to da je naša umjetnost nešto za što vrijedi živjeti. A može li se od umjetnost živjeti, to još za sada za nas ostaje pod jednim velikim mutnim upitnikom. U našem malenom kolektivu koji za sada broji svega tri člana a pri širenju kojega ćemo biti iznimno pažljivi samo kako bismo uspjeli zadržati vjeru u naš rad i naše "Zašto", u našoj dakle majušnoj trupici uspjeli smo ostvariti jednu našu utopijsku, ni od čega okaljanu, beskompromisnu sliku o kazalištu i svijetu.

Mislite li da je moguće prolaziti kroz život i teatar bez kompromisa?

Svjesni smo kako to nije realna slika života u kazalištu te kako je to jedan svijet u kojemu je riječ "KOMPROMIS" svetinja kojoj podliježe sve i iz koje proizlaze gotovo sve uspješne međuljudske suradnje i kako će se tome i svatko od nas morati prilagoditi kada jednom bude pozvan na suradnju na kakvom kazališnom projektu, bilo u ulozi glumice, glumca ili redatelja. Na kraju krajeva, kada bismo mi naš trokut koji nam se tako čisto i spontano dogodio samo još jednom osobom proširili u četverokut, vjerojatno bismo već tada izgubili slobodu i spontanost koju sada među sobom osjećamo. Ali ono čemu nas je naše prijateljstvo i naš rad koji iz tog prijateljstva proizlazi naučio jest to da čovjek uvijek, ma koliko bio prisiljen na ustupke i podlijeganje željama i načinima drugih, mora ostati svoj, i da se nikada ne smije bojati pokazati tko je.

Postoji li veza između vašeg procesa i poruke ove drame? Može li publika očekivati nešto novo?

Ne postoji više niti jedna nova priča za ispričati. Svaka, pa čak i ona najnevjerojatnija priča koju bilo tko od nas koji se pričama bavimo može pokušati podijeliti sa svijetom već je negdje davno prije našeg vremena ispričana. A ako već nije ispisana na stranicama kakvog romana onda se sigurno dogodila negdje nekome u životu. Evo, nas troje ovdje se bavimo posljednja tri mjeseca kazališnim komadom stotinu godina starim, koji je postavljen tisuće puta, u različitim kulturološkim sredinama i na desetinama jezika. Često smo se u ovom našem procesu znali pitati: Zašto ovo uopće radimo? OVO je novo! Činjenica da nas troje sada ovdje dubimo nad ovom već nebrojeno puta prije nas prožvakanom nakupinom replika i didaskalija, to je novo! To se ovom tekstu još nije dogodilo! I ako si mi samo dozvolimo da u ovom procesu budemo potpuno svoji i ako se ne opterećujemo time što je netko prije nas s ovim materijalom stvorio, onda je najbolji put da napravimo nešto što bez nas ne bi postojalo. Na publici je naravno da tu našu tvorevinu pogleda, prosudi i odluči treba li ona uopće postojati te da li smo se svojim iskrenim i otvorenim pokušajem na neki način potrudili doprinijeti razgovoru o kazalištu – danas. Zato nam je drago da smo u ovom trenutku naših života kada stupamo na startnu liniju, da se pokušamo prezentirati u ovako jednom čistom, iskrenom svjetlu, s predstavom koja je nastala među nama, iz nas, bez bilo kakvih vanjskih utjecaja, predstavom koja je ispala točno onakvom kakvom smo ju mi osjetili, predstavom koja je stvorena u našem malom utopijskom svijetu u kojemu svatko od nas ima pravo i mogućnost biti točno ono što jest.

Vaša obitelj i najmlađa sestra koja još ide u osnovnu školu preselili su se prošle godine iz Zagreba na otok Vis, točnije u selo Podhumlje, otud i nastup baš u Visu. Neobično ste poduzetni za umjetnike, sami ste organizirali predstavu?

Ovaj projekt nastao je uz potporu Grada Visa, ali u prvom redu uz veliku inicijativu Hello from Vis galerije koju je na Rivi u Visu krajem lipnja otvorila Fani, od milja zvana pomajka i mog tate Zorana, od kojeg se ima šta naučiti o poduzetništvu. Fani je osnovala tvrtku za odnose s javnošću kojoj je cilj promicanje umjetnosti, dizajna, kulturne baštine i vrhunskih domaćih proizvoda, a Galerija već ima odličan rejting, potpuno je drugačije mjesto od onog na što smo navikli u turističkim destinacijama. Svakim danom sve više mladih i etabliranih umjetnika joj se javlja za suradnju, pa smo stoga i mi odlučili postaviti predstavu na otok Vis, koji je čisti Raj. Nakon naše predstave 17.8. bit će mali afterparty umjesto svečanog otvorenja za koje jednostavno nije bilo vremena uoči sezone. Svi su dobrodošli, a prilika je to i da se dodatno uljepšaju viški balkoni ili terase! Naime, ponudit ćemo gostima da udome begonije, koje ćemo nakon predstave i poklanjati. Lidija, Lucija i ja smo naime i kazališna trupa, ali i modeli za brand kolekciju, domaćini partyja, ma sve po potrebi. I zbilja uživamo u cijelom tom doživljaju.

Što biste, na kraju, željeli poručiti publici?

Na kraju, nadamo se da će i publika osjetiti, prihvatiti tu energiju slobodnog kreativnog uzleta na kojoj nastojimo temeljiti naš rad, a za nas same se nadam da ćemo kroz sve peripetije, kroz sve divne i bolne, teške trenutke koji pred nama kao slobodnim kazališnim umjetnicima stoje uspjeti u sebi uvijek zadržati onu suštinu naše umjetnosti koju smo u ovom našem malom-velikom kazalištu otkrili, da ćemo uspjeti ostati vjerni našemu "Zašto".