Koncept je poprilično jednostavan: na istom mjestu nađu se dramski autori, redatelji i glumci te u vrlo kratkom roku trebaju proizvesti predstavu ili barem pokaznu vježbu onoga što je nastalo tijekom tako intenzivnog rada. Takav proces ne dopušta dugo promišljanje ni s jedne strane, već tjera, kako umjetnike tako i publiku, da se zadovolji i brzim i kompromisnim rješenjima. Ona, naravno, ne moraju zbog toga biti lošija od onih dio kojih se dolazi uobičajenim hodom u produkciji kazališne predstave. Svjedočila je tome i publika bjelovarskog festivala.

Na inicijativu samog festivala te uz pomoć studenta zagrebačke Akademije dramske umjetnosti Ivana Ožegovića, porijeklom iz Bjelovara, treći dan festivala obilježila je izvedba tri jednočinke renomiranih autora u izvedbi uglavnom studenata glume starijih godina.

U ovom eksperimentu svoje su klase spojili Krešimir Dolenčić i Borna Baletić, dok je kao treći redatelj u njemu sudjelovao i Ivica Buljan, koji možda još nema klasu u Zagrebu, ali ima predavačko i pedagoško iskustvo iz Francuske. Oni su radili sa studentima među kojima su već i imena koja se sve češće pojavljuju na profesionalnim pozornicama, poput Milice Manojlović ili Filipa Detelića.

Na specifičnu vrstu rada, tj. da istodobno pišu tekst dok prema njemu nastaje predstava, pristali su mlada Nina Horvat, proslavljeni Ivor Martinić i već pomalo veteran novog domaćeg dramskog pisma Filip Šovagović.

Svaki autor tako se predstavio kratkim tekstom, od kojih svaki nosi nezamjenjivi autorski trag. Kod Šovagovića je to sklonost apsurdnim monolozima koji prenose ali i komentiraju ne samo zbilju nego i njezinu ne uvijek točnu medijsku prezentaciju, dok je Martinić svoj realistički prosede ovoga puta primijenio na 'žanrovske' slike s tipične svadbe, rituala koji u pravilu rezultira katastrofom i 'kazalištem'.

Na sličnom je tragu i jednočinka Nine Horvat, koja je raspisala skeč o jednom sasvim običnom putovanju i sasvim neobičnoj smrti, kojem je u izvedbi pomogla i novopronađena glumstvenost redatelja i voditelja klase na ADU Borne Baletića.

I da je riječ o samo jednoj od ostvarenih produkcija, rezultat bi trebao biti zanimljiv, dok je ovako, s tri potpuno različite autorske i redateljske poetike, ovaj novi festivalski format pokazao da se kazalište može raditi i brže ukoliko se, kako kaže Dolenčić, 'čovjek formatira da brže misli'.

Za Martinića je cijeli projekt bio izuzetno izazovan, s obzirom na to da je potpuno suprotan načinu na koji on inače piše i kako pazi na vlastiti tekst. Kako u tako brzom radu nema vremena za ponavljanja i ima malo mogućnosti za ispravljanje pogrešaka, i režijski i autorski, a pogotovo glumački posao mora podnijeti 'suvišak' improvizacije, što konačnom proizvodu daje poseban šarm. Za Filipa Šovagovića riječ je o zanimljivom eksperimentu i slobodnoj teatarskoj formi koju više ne bi trebalo 'peglati' probama, nego – daljnjim izvedbama pred publikom.

S obzirom na uspješnu premijeru formata nastanka predstave u jednom danu, čini se da bi nakon inauguracije ovaj model trebao postati uobičajen dio programa BOK festa.
Ili nekih drugih domaćih kazališnih festivala.