Irena Lukšić rođena je 10. ožujka 1953. godine u Dugoj Resi. Diplomirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pisala je prozu, drame, eseje, TV i radio drame, filmske scenarije, stručne i znanstvene radove, te prevodila s ruskog. Proza joj je prevođena na engleski, makedonski, njemački, slovenski i turski jezik. Zastupljena u antologijama. Bila je urednica je Biblioteke Književna smotra i Na tragu klasika, članica redakcija nekoliko domaćih i stranih časopisa, suradnica više međunarodnih znanstvenih projekata, američke Encyclopedia of World Literature in the 20th Century i Dictionary of Literary Biography, te najvažnijih domaćih enciklopedijskih izdanja.

U domaćim i stranim stručnim publikacijama objavila je tristotinjak radova o ruskoj i hrvatskoj književnosti. Više puta studijski boravila u Rusiji. Popis njenih knjiga možete pronaći na stranici autorice.

Prve kritičke tekstove je počela objavljivati sredinom 70-ih godina XX. stoljeća u jednom glazbenome magazinu. U to vrijeme počela je surađivati kao prevoditeljica s nekim izdanjima novinske kuće Vjesnik. U književnosti se javila krajem 70-ih pripovijetkama tiskanim u časopisima. Godine 1981. izašao joj je prvi roman Konačište vlakopratnog osoblja, koji je kritika odmah svrstala u tzv. prozu u trapericama odnosno mladenački bunt protiv autoriteta i društvenih ograničenja. Spomenutoj stilskoj formaciji bliski su i roman Traženje žlice i zbirka priča Sedam priča ili jedan život, dok je za zbirku priča Noći u bijelom satenu (1995.) karakteristično postmodernističko viđenje stvarnosti kao igre u jeziku. Roman Povratak slomljene strijele (2000.) tematizira velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i ujedno navješćuje zaokret prema stvarnosti. Tako je radnja romana Nebeski biciklisti (2008.) smještena u 60-e godine prošloga stoljeća i protkana dokumentarističkim materijalom iz sfere pop kulture, a putopisnu prozu Očajnički sluteći Cohena (2013.) pokreću kulturne referencije važne za XX. stoljeće i postupci karakteristični za pustolovni žanr.