Jedan od zanimljivijih trenutaka u filmu 'Priča' zbiva se vrlo brzo nakon njegova početka. Glavna junakinja, mlada Jenny, dolazi na imanje izvjesne gospođe G., gdje treba provesti ljeto usavršavajući vještinu jahanja. Jenny je fascinirana gospođom G. - atraktivnom ženom kratke plave kose, sportski izgrađena tijela i pomalo 'zločeste', ali i zabavne naravi. Mlada Jenny je, pak, djevojka od kojih petnaest-šesnaest godina, u onoj dobi u kojoj se djevojke pomalo preobražavaju u žene, kako psihički, tako i fizički. Jenny se upoznaje s drugim djevojkama koje će provesti ljeto u jahačkoj školi gospođe G., a sve to gledamo kao flashback odrasle Jennifer, 48-godišnje dokumentaristice. Jennifer se upravo vratila sa službenog puta na kojem je snimala materijal za svoj najnoviji dokumentarac i kada je stigla kući, dočekalo ju je nekoliko uznemirenih poruka njezine majke. Majka joj je, naime, čisteći kuću pronašla priču koju je Jenny napisala kao djevojka, a u kojoj je pisala o svojoj prvoj ljubavi, starijem muškarcu i treneru trčanja Billu Allensu, kojeg je upoznala upravo tog ljeta dok je boravila u jahačkoj školi gospođe G.

Jenniferina majka strahovito je uznemirena pronađenom pričom jer opisanu 'romansu' doživljava kao čisto pedofilsko zlostavljanje. Jennifer na majčinu reakciju isprva reagira kolutanjem očima. Nije to bilo, tvrdi, nikakvo zlostavljanje. Ona se bila zaljubila u Billa, Bill se bio zaljubio u nju, u vezu s njim je stupila svjesno i s pristankom. Nije tu bilo nikakve perverzije, a kamoli silovanja, kaže. No Jenniferina je majka uporna. To nije normalno. Billu je bilo četrdeset godina, a Jenny trinaest. Odrasla se Jennifer na to malo stilta. Traži po kući fotografije iz tog doba, ali ih ne može naći. Odlazi k majci i majka joj daje njezine fotografije od tog ljeta. Na njima nije djevojka od 15-16 godina. Na njima je djevojčica od trinaest.

Nakon što Jennifer vidi tu fotografiju, u filmu ponovno gledamo njezin flashback s početka, samo što sada više ne vidimo djevojku na pragu odrastanja, nego vidimo dijete. Maleno, nevino i naivno dijete. I iako je priča za koju smo mislili da ćemo gledati - ona o 15-godišnjakinji koja se 'spetlja' sa svojim trenerom - već i sama po sebi dovoljno gadna, od tog trenutka postaje još mnogo zlokobnija.

Nije stvar samo u tome koliko je Jenny bilo godina. Kao što rekoh, njezin bi 'prvi dečko' i trener trčanja jednako bio pedofil i silovatelj i da joj je bilo petnaest (premda činjenica da joj je zapravo bilo trinaest tom liku dodaje podvrstu pedofila i gada). Stvar je u tome da je Jennifer u svojim sjećanjima revidirala ono što se dogodilo. Sebe je učinila odraslijom, sposobnijom za donošenje samostalnih odluka, otpornijom na manipulaciju. Samu je sebe zaštitila pretvaranjem priče o zlostavljanju u 'neobičnu' ljubavnu priču, ali joj je za tu zaštitu očito bilo potrebno i da si promijeni identitet.

'Priča' je izrazito inteligentan, dubok, višeslojan film, koji ne govori samo o načinu na koji određena vrsta zlostavljača 'operira', postupno pripremajući svoje žrtve za ono što žele učiniti e da bi one na kraju to doživjele kao nekakav izraz ljubavi i 'posebnosti'. Naravno, film govori i o tome, i sadrži niz istinski uznemirujućih prizora u kojima gledamo kako trener Bill - uz svesrdnu pomoć svoje ljubavnice, gospođe G., najprije uvjerava malu Jenny da je ona sada dio njihova posebnog kruga, zatim joj prodaje priče o slobodi da se u životu iskusi sve što želiš, igra na kartu njezina osjećaja zapostavljenosti od roditelja (koji su imali petoro djece) i govori joj da je posebna. Posebno su užasni i prizori seksualnog odnosa između Billa i trinaestogodišnje Jenny - i zbog toga što je prizor seksualnog odnosa između trinaestogodišnjakinje i četrdesetogodišnjaka sam po sebi uznemirujuć, ali i zbog toga što vidimo kako ju je doveo do stanja potpune nemoći pred njim jer ona zapravo ne zna što joj se događa, samo čini sve ono što on želi. Dakle, da, naravno da je film o tome, i da na jedan izrazito potresan način prikazuje koliko je ono što takvi muškarci čine užasno, bez obzira na to što njihove žrtve ne izlaze iz silovanja s modricama i fizičkim ozljedama.

No ono što je u ovome filmu još zanimljivije jest njegovo poigravanje s prirodom sjećanja, posebice s prirodom sjećanja na traumu. Svi sami sebi pričamo razne priče koje nam pomažu da preživimo, da ostanemo zdravi, zato da bismo se mogli nositi sa životom. U mnogima od tih priča istina je fakultativna - pojavljuje se samo kada uz nju možemo živjeti. No ono što skrivamo od sebe iza takvih priča svejedno oblikuje naše živote, pa je tako i ono što je Jenny skrivala od sebe iza priče o 'prvoj ljubavi sa starijim muškarcem' oblikovalo njezin život, njezine odnose s ljudima, njezine veze s muškarcima.

Potaknuta iznenađujućom spoznajom da stvari nisu bilo baš točno onakve kakvima ih se ona sjeća, ali i navaljivanjima svoje majke, Jennifer kreće u istraživanje i propitivanje onoga što joj se dogodilo kada joj je bilo trinaest godina, i ta je njezina istraga jedno od zanimljivijih introspekcijskih putovanja koji su prikazani na filmu. Jennifer će tijekom toga putovanja stupiti u dijalog sa svim akterima tih događaja - od gospođe G., preko Billa Allensa, svojih prijateljica iz jahačke škole, ali i sa samom sobom - i to sa trinaestogodišnjom sobom. Jennifer se ono što bude pronalazila nikako neće svidjeti jer je priča koju je sebi pričala tridesetak godina bila prije svega usmjerena na to da ONA NIJE ŽRTVA. S tom će se mišlju jako teško rastati čak i kada postane razvidno da nema nikakvog uporišta u stvarnosti.

Scenaristica i redateljica Jennifer Fox snimila je ovaj film prema vlastitom iskustvu i, kao što i sama kaže, od trinaeste do četrdeset pete godine bila je duboko uvjerena da ono što joj se bilo dogodilo NIJE bilo silovanje i NIJE bilo zlostavljanje te da ona, iznad svega, NIJE bila žrtva. Filmom je opisala ne samo svoj dolazak do spoznaje da ipak JEST bila žrtva, nego i prirodu ljudskog sjećanja. Kao vrsna dokumentaristica, istražila je svoj slučaj onako kako bi istražila nečiji tuđi, a zatim mu dala literarni narativ te uposlila fenomenalnu Lauru Dern da odigra sve slojeve te odiseje. Ako je #metoo pokret ikada tražio film kojim bi pokazao pravu svrhu svojega postojanja, onda je to bez ikakve sumnje 'Priča'. No čak i ako mu pristupate bez aktivističkih primisli, dobit ćete nešto pametno, vješto snimljeno i iskreno ispričano.