Dva su glavna razloga iz kojih su nam zanimljive distopijske futurističke priče. Prvi je pomalo površinski i voajerski - pokazuju nam na kakve bi sve ideje čovječanstvo moglo doći u budućnosti i pomoću kojih bi ih điđa moglo ostvariti. Jest da su te ideje, a bogami katkad i điđe turbobolesne, ali nerijetko nam rasplamsavaju maštu u pravcu u kojem zamišljamo što-bih-ja-da-je-to-moguće. Zamišljamo vlastitu besmrtnost s prebacivanjem iz sleeva u sleeve iz 'Digitalnog ugljika' (iako je upravo ta 'besmrtnost' problematičan element cijele priče), pitamo se kakav je točno filing isprobati SOMU iz 'Vrlog novog svijeta', raspravljamo o tome bismo li, da živimo u Gileadu iz 'Sluškinjine priče', završile kao sluškinje, Marte, robijašice u Kolonijama ili bismo visjele na zidu i tako dalje.

No ono što distopije čini posebno zanimljivima jest onaj drugi element - njihova povezanost sa sadašnjošću i stvarnošću. Ono što nas u njima fascinira i uznemirava jest prepoznavanje ideja i trendova koje postoje već sada i svuda oko nas. Duboko nas u utrobu pogađa kada neke ideje koje nam se u sadašnjosti čine kao devijacije u ljudskom razmišljanju i ponašanju - vidimo u obliku u kojem su se razvile u dominantne, a sve zahvaljujući nekolicini pogrešnih skretanja u razvoju ljudskog društva te mogućnostima koje mu je je pružila tehnologija. Koji put je posebno bolno u distopijskim romanima, filmovima i serijama uvidjeti koliko je malo koraka potrebno do takve košmarne budućnosti.

U knjizi 'Fahrenheit 451' Raya Bradburryja priča o društvu u kojem se knjige spaljuju zato što u ljudskome srcu i umu izazivaju proturječja i dvojbe bila je nadahnuta uzletom američke televizije pedesetih godina dvadesetog stoljeća, sve jačom klimom antiintelektualizma i totalitarističkim elementima u tadašnjoj američkoj politici. Bradburry je, očigledno, smatrao da televizija zatupljuje mase, da je neka vrsta zabavnog i šarenog sedativa koja u ljudima gasi dvojbe i mogućnost kritičkog osvrta na svijet, a usput ga je i beksrajno uznemiravala (kako i ne bi) haranga američkog senatora Joea McCarthyja protiv Amerikanaca komunističkih opredijeljenja, ali zapravo i svih onih koji su mislili drugačije od službene američke poslijeratne politike. Povrh svega toga, Bradburryjeva je knjiga nastala u doba dok su tiskane knjige još bile neprijeporna svetinja.

Nova verzija filma snimljenog po tom romanu (jer već je veliki François Truffaut 1966. snimio svoju verziju) zbog svega je toga prilagođena, odnosno prevedena na suvremeni jezik. Sveprisutni medij zatupljivanja masa više nije televizija nego novija verzija interneta koja se zove 'Devetka'. Sredstvo kontrole - dakako, povezano s 'Devetkom' kućni je robotski sustav 'Yuxie' koji uvelike podsjeća na postojeću Alexu. Glavni neprijatelji i dalje su čitatelji knjiga - takozvane 'Jegulje' - samo što knjige sada više nisu samo na papiru, nego i na serverima, u digitalnom obliku, pa režimski spaljivači više svojim plamenobacačima ne navaljuju samo na papir, nego i na računalnu opremu.

Novi 'Fahrenheit 451' do neke mjere čak i zadovoljava dva osnovna preduvjeta da bi nam distopija bila zanimljiva kao priča. Kada u jednoj od prvih scena glavni lik Guy Montag (Michael B. Jordan) stane pred ogledalo u kupaonici i ono se pretvori u golemi ekran s videosadržajima, vijestima, člancima, izborom odjeće i porukama njegovih followera na društvenim mrežama, vjerojatno će svaki ljubitelj modernih tehnologija pomisliti: 'Wow, ovo bi bilo fora'. Isto tako, u tehnološko-košmarnom prikazu Clevelanda kao grada čiji neboderi služe kao golemi ekrani za projekciju najzapaženijih sadržaja s 'Devetke' mora vas obuzeti jeza od tolike dominacije ekrana, a tu se negdje nazire i strepnja od onoga što izgleda moguće jer svakome od nas takva slika djeluje kao nešto što bi moglo postati realnost još za našega života.

Ono što je meni osobno djelovalo kao najbolja poveznica sa sadašnjošću ili, bolje reći, sa stvarnošću i ljudskim stanjem jest bojna pjesma i kohezija spaljivača, gdje trijumfalno i u veselom, ali i pomalo zastrašujućem zajedništvu pjevaju o svojim pothvatima i slave svoj zaštitni znak, Salamandera. Možda sam zbog života na području na kojem sam rođena posebno osjetljiva na to, ali upravo su ti prizori bili ono što mi je najviše krv sledilo u žilama. Skupina muškaraca povezana u harmoniju junačkih pjesama kao skupina kojom je vrlo lako manipulirati i pretvoriti je u skupinu ubojica, mrzitelja i agresivaca. Potpuno je svejedno radi li se o navijačima, vojnicima ili spaliteljima.

No unatoč nekolicini dobrih scena i tim, osnovnim uvjetima koje zadovoljava, novi je 'Fahrenheit 451' zapravo poprilično loš. Spotiče se već i na premisi na kojoj mu počiva priča jer pretvaranje televizije u sveprisutni internet i društvene mreže koji potiču općenarodnu koheziju zapravo uopće nije uvjerljivo i film se cijelo vrijeme narativno pomalo bori s time da opravda takvu pretpostavku. Svi, naime, znamo - a potvrdila su to čak i neka znanstvena istraživanja - da suvremene društvene mreže vrlo teško mogu producirati društvenu koheziju, odnosno usvajanje jednakog načina razmišljanja. Iako se zbog njihovih algoritama, koji potiču stvaranje takozvanih eho-komora, odnosno mjehurića u kojima istomišljenici komuniciraju samo jedni s drugima - možda čini kao da rade na toj koheziji, društveni efekt je upravo suprotan. Zbog manjka komunikacije između osoba koje imaju različita mišljenja u društvu dolazi do smanjenog praga tolerancije, pa se ono sve više segmentira na duboko podijeljene, međusobno praktički neprijateljski postavljene skupine. Ideja da 'Devetka' u novom Fahrenheitu, dakle, ujedinjava gotovo čitavu naciju protiv male grupice onih koji čitaju knjige - podosta je nategnuta.

Osim toga, cijela spaliteljska priča prikazana je toliko plošno da gledatelju ni do kraja filma zapravo nije jasno kako se to ljude uopće uspjelo uvjeriti da je takav apsurdan posao zapravo herojstvo. Da, naravno da su tijekom ljudske povijesti mnogi apsurdni poslovi, ideologije i postupci pojedinim osobama bile prikazivane kao junaštvo i da je sasvim moguće da se takvim prikaže i spaljivanje knjiga, servera, računala itd. (iako nije sasvim jasno zašto baš mora biti spaljivanje jer postoje jednostavniji, elegantniji, brži i učinkovitiji načini). No da bi nešto funkcioniralo kao priča i da bi u toj priči glavni likovi bili zanimljivi nositelji drame, potrebno je te likove barem malo razraditi, dati im nekakvu motivaciju, ličnost, nekakvu predpovijest, bilo što. Guy Montag, kojeg u ovom filmu glumi inače izvrstan Michael B. Jordan iz Black Panthera i kapetan Beatty, kojeg glumi inače vrlo upečatljivi Michael Shannon iz Oblika vode ovdje jednostavno nisu imali iz čega stvoriti takve likove. Sve što im je dano su pseudokulerske replike tipa: 'Kad ti sljedeći put kažem da nekoga pratiš, bilo bi ti bolje da mu se uvučeš u šupak', zbog kojih na kraju ispadaju više karikature nego nešto što bi gledatelju moglo postati prepoznatljivo kao ljudsko biće.

Redatelj Ramin Bahrani, inače miljenik američke filmske indie scene, navodno je na scenariju za ovaj film radio skoro dvije godine. Trud mu se, na kraju - osim u nekim vizualima - ispostavio uzaludnim. Bilo bi bolje da je umjesto silnih prilagodbi i nasilnog 'navlačenja' Bradburryjevih alegorija u suvremeni kontekst - smislio nešto sasvim novo.