Na samo početku filma 'Dvostruki ljubavnik' - ne baš u prvoj sceni, ali u drugoj - vidimo vaginu u krupnom planu. Baš ono, ginekološki, rastvorenu spekulumom i primjereno pristojnom, kliničkom latinskom nazivu. Kadar vagine ubrzo se pretvara u kadar oka (wooow, boktemazo, nikad nikom osim tisućama tvoraca internetskih šaljivih sličica nije palo na pamet da nalikuju oblikom), a ginekologinja glavnoj junakinji govori da njezina bol u trbuhu nema veze ni s čim ginekološkim, i da joj je vrijeme da posjeti psihijatra.

Glavna junakinja Chloe to i učini - posjeti, naime, psihijatra, mladog hipstera Paula koji se sav fura na osunčane interijere s orhidejama, retro naočale i sućutni smiješak. On joj, nakon što mu Chloe objasni zbog čega je došla i još mu usput izreferira desetak ključnih natuknica o svojem životu - kaže da je uzrok njezine boli nešto u njoj. Ideš, Đurđevko! A mi baš mislili da joj ljudi-gušteri prže mozak chemtrailsima na daljinu.

Tijekom filma ćemo, međutim, još par puta gledati ili ulaziti u to nešto u Chloe, u njezinu unutrašnjost, odnosno njezine tjelesne otvore. Paul, s kojim će Chloe započeti ljubavnu vezu, u više će navrata - i to poprilično dosadno - penetrirati u Chloe, činit će to i njegov zli brat blizanac Louis (također psihijatar), kojeg će Chloe slučajno spaziti iz busa u prolazu - i to će činiti nešto zanimljivije, premda i nasilnije. Osim ginekološkog, redatelj François Ozon povest će nas i na kratak otorinolaringološki izlet u Chloeinu nutrinu te nam tijekom njezina orgazma prikazati vibriranje i kontrakcije njezinih glasnica - koje, pogađate, također izgledaju vrlo nalik vagini. Pri kraju filma imat ćemo i par body horror prizora vezanih uz ono što se skrivalo u Chloeinoj unutrašnjosti - jedan SF-ovski, a drugi iz domene medicinskih kurioziteta, a od silnih liječnika, Chloe će još na koncu obraditi i abdominalni kirurzi.

Neizmjerno me raduje (čitaj: uopće me ne raduje) kada se muškarci kao umjetnici - u ovom je slučaju to jedan artsy-fartsy redatelj - počnu baviti ženom kao organskim stanjem. Totalno su fascinirani svim njezinim otvorima, onim što proizvodi njezina utroba (od boli, preko bolesti do života), i to onda nekako uvijek završi povezivanjem njezine glave i trbušne šupljine, koja je velika misterija iza onog otvora u koji se uvijek prvo zagledavaju. François Ozon možda je pritom samo malo profinjeniji od drevnog poimanja histerije kao ekskluzivno ženskog ludila prouzročenog stanjima maternice ilitiga histere, ali nije odmaknuo daleko. Chloeina će se realnost i čudnovati događaji koji joj se zbivaju - PAZI, SPOJLER! - na kraju pokazati suštinski povezanima s onim što je 'nosila u sebi', i naravno da je to nešto moralo biti povezano s fetusom, maternicom i seksualnošću jer kako bi inače itko ikada mogao protumačiti previranja, sumnje ili psihičke poremećaje kod jedne žene. To mora biti povezano sa ženskim stvarima i gotovo! Zato joj se i mora viriti u vaginu sa spekulumom na početku filma. Da odmah znamo gdje je korijen sve te organske ženske mistike. Da je otišao korak dalje, možda bi to još i povezivao s mjesečevim mjenama, dubokom povezanošću ženskoga tijela s Geom i - hip-hip-hurej! - legendarnom ženskom intuicijom. Ali nije čak ni išao do takvih bedastoća. Ostao je na ovoj temeljnoj. Žena i intrigantni otvori do njezinih ispunjivih šupljina. Wow.

Ruku na srce, u ovom filmu nisu mnogo bolje prošli ni muškarci. Njima baš ne viri u tjelesne otvore kako bi otkrio tajnu i dubine njihova bitka, ali zato dosta bukvalno fura priču o tome da su svi isti. Glavni i zapravo jedini lik u filmu de facto je duplić. Braća Paul i Louis lice su i naličje iste osobe, kao što je to već sedamsto pedeset puta prikazano u filmovima poput Cronenbergovih 'Ukletih blizanaca' ili u američkim serijama kao što su 'Mladi i neukusni' ili kako god se već zove taj trash. Uglavnom, Paul je pomalo dosadna dobričina, a Louis seksi đava ga odnija, Paul Chloe voli nježnošću čovjeka koji je sućutno gleda, preporučuje joj psihijatre i njezinom mačku brani pristup spavaćoj sobi. Louis Chloe pruža putene užitke kakve nikada prije nije upoznala, govori joj da je kurva i dopušta joj da miluje njegova rijetkog, trobojnog mačka. Obojica je žele kontrolirati. Jedan čuva tajne, drugi je iskren. Ne moram vam valjda ni reći da je zloćko onaj koji joj NE laže, ali u konačnici - što se Chloe tiče - svi su oni isti. I to doslovno. Jer obojica su na kraju - ono 'nešto u njoj'.

Znam da je strašno fora u umjetnosti prepustiti gledatelju, čitatelju i već nekom -elju da sam zaključi što se zapravo dogodilo i da je poruka važnija od same radnje, ali, brate mili, 'Dvostruki ljubavnik' je tu zbilja o'šo u trash do balčaka. Od svega opisanog gore pa sve do malo razrađenije i kompliciranije verzije raspleta iz rubrike 'sve je to bio samo san' ovo je film koji možda zbog par vizualnih điđa i zbog toga što bez pol frke prikazuje (ISKLJUČIVO ŽENSKU) golotinju djeluje 'hrabro' i 'duboko', ali je zapravo krajnje trivijalan i derivativan. Ozonu se može priznati da je filmski obrazovan i da je lijepo u priču uklopio nekoliko zabavnih vizualnih ficleka iz sličnih filmova Davida Cronenberga i Romana Polanskog, ali sve je ostalo kvaziartističko preseravanje nad banalnim shvaćanjem žena, a bogami i nad banalnim shvaćanjem najobičnije priče. Da, shvatili smo! Nešto je fakat bilo u njoj! Guba što si nam to pokazao čak i na fotografijama, dragi François, ali nije ti to naročito pomoglo filmu. Za deset će ga godina svi ionako pamtiti samo po krupnom planu vagine, glasnicama i par lijepih mačaka - što živih, što prepariranih. Sve je ostalo samo jedna mizogina, a povremeno i naprosto mizantropska papazjanija na razini malo kvalitetnije zadaćnice srednjoškolskog darkera. Sjedi, dva!