Riječ je o rumunjskom filmu 'Svi iz naše obitelji' Radua Judea ('Najsretnija djevojka na svijetu'), jednoj u nizu hiperrealističnih drama tipičnih za novi rumunjski val. Obiteljska drama progovara o mučnoj temi - obiteljskom nasilju - s neočekivanom dozom humora. Kroz priču o neurotičnom Mariusu, kojemu stalno u ustima gori elektronička cigareta, Jude nam sugerira da obiteljsko nasilje nije problem koji se događa drugima i da svakako nije rezerviran za siromašne, neobrazovane i nerazvijene. Marius je obrazovan, načitan, 'budist', no čovjek kratkog fitilja kojemu se stvari u životu nekako nisu posložile. Osobito ga boli to što je nakon razvoda skrbništvo nad petogodišnjom kćerkom dobila njegova bivša supruga koja je u novom braku. Iako se sa situacijom, koju doživljava kao nepravednu, pokušava nositi zrelo i civilizirano, plamen bijesa i frustracije u njemu se lako upali i probijaju njegova nezaustavljiva agresija i paranoja. Ni njegova bivša supruga nije nevinašce - nerijetko manipulira djetetom i Mariusovim pravom da viđa kćer. Tvrdoglav i povrijeđen, čemu su dodatni začin kritičke opaske njegovog oca, Marius je u sukobu s cijelim svijetom, a svoj narušeni ponos, muškost i integritet pokušava spasiti očajničkim potezima, no kad jednom krene, provala nasilja postaje nezaustavljiva.

Ono što je moralno dvojbeno u filmu je činjenica da Jude relativizira krivnju za nasilje - na trenutke je teško razabrati tko je žrtva, a tko zlostavljač. U njegovom filmu nitko nije nedužan, osim, naravno, petogodišnje djevojčice, a likovi i njihovi odnosi slojeviti su, uvjerljivi i dramatični. 'Svi u mojoj obitelji' prije svega je dobro napisan i vješto režiran film čiji scenarij gotovo da ima snagu antičke drame - sukobi među likovima duboki su, nepremostivi, a sukobljene strane podjednako su u pravu, odnosno krivu. Najveća mana filma je to što je mrvicu predug, no unatoč tome drži pažnju gledatelja do samog kraja, na kojem smo dočekali jednu od apsurdnijih akcijskih scena ikad, onu iz 'stvarnog života'.

Judeov film možda nije na razini najboljeg što smo vidjeli u rumunjskoj kinematografiji posljednjih godina, poput 'Aurore', 'Smrti gospodina Lazarescua' ili '4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana', ali svakako je solidni predstavnik rumunjskog novog vala i sam vrh ovogodišnjeg natjecateljskog dugometražnog igranog programa u Sarajevu.

U nastavku sjajnog programa u utorak vidjeli smo i ovogodišnjeg slavodobitnika kanskog festivala, film 'Ljubav' cijenjenog austrijsko-francuskog redatelja Michaela Hanekea. Dirljiv, tužan, sjetan, topao, bolan i emotivan Hanekeov film o bračnom paru umirućih penzionera koji nastoje očuvati svoj odnos, dostojanstvo i dnevne rutine unatoč teškoj bolesti koja prijeti da će im oduzeti sve, najbolji je film koji smo ove godine, za sada, vidjeli na festivalu, a prikazan je u sporednom programu 'U fokusu'. Haneke tematizira starenje, strah od smrti i nudi moguću definiciju ljubavi i požrtvovnosti koja teško ikoga može ostaviti ravnodušnim. Bolne i potresne su scene u kojima Anne iznenada na trenutak potpuno izgubi dodir sa svijetom ili kad nakon drugog moždanog udara i oduzetosti počinje nepovezano pričati. Također, dojmljiv je način na koji Haneke dočarava kako bolest transformira ne samo bolesnicu, nego i supruga Georgesa koji se o njoj brine.

Glavni glumci Jean-Louis Trintignant i Emmanuelle Riva izvrsni su u ulozi ostarjelog, onemoćalog para čiji je odnos ispunjen nježnošću, razumijevanjem i poštovanjem. Hanekeova 'Ljubav' potresan je i veličanstven film.

Uzbudljiv festivalski dan zaključen je vrlo dobrim austrijskim dokumentarcem 'Vlakovi misli' redatelja Tima Novotnyja, pomalo pretenciozno okarakteriziranim kao 'vizualni esej', u kojem autor kroz prizore iz podzemnih željeznica New Yorka, Los Angelesa, Tokija, Hong Konga i Moskve, lutajući nemjestima kako ih naziva Paul Virilio, iznosi zanimljiva razmišljanja o različitim društvima, njihovim sličnostima i razlikama, komunikaciji, usamljenosti...