Pročitala sam prošli tjedan nekoliko tekstova i komentara o tome kako je grozno, užasno i maltene fašistički to kako jezikoslovci Nives Opačić, Marko Alerić i Željko Jozić na kraju svake emisije 'Dobar dan, Hrvatska' govore o pogreškama koje su tijekom emisije načinili voditelji, novinari i njihovi sugovornici. To je sve nazvano nekom vrstom utjerivanja jezika u kosti govornika, lingvističkim promašajem - jer bi se lingvistika trebala baviti opisom onoga kako ljudi govore, a ne nametanjem pravila kako bi trebali govoriti.

Drugim riječima, javilo se nekoliko relevantnih glasova (također jezikoslovaca) koji su - ne prvi put - rekli da im je već stvarno pun kufer učenih profesora u kuli bjelokosnoj, koji živome i živahnome narodu sa živim i živahnim jezikom žele zabraniti da govori tako kako govori (živo i živahno). Namjerno sam u prethodnoj rečenici previše puta ponovila 'živo' i 'živahno' jer su i ti kritičari ispravljanja pogrešaka u emisiji 'Dobar dan, Hrvatska' non-stop ponavljali da je jezik ŽIVI ORGANIZAM. Nakon trećeg komentara u kojem je to spomenuto, počela sam ga se bojati. 

Potaknuta svime gore napisanim prošli sam tjedan zato i pogledala dvije emisije 'Dobar dan, Hrvatska' da vidim kakvim se to strašnim bičevima goni sirote narodske govornike. I u obje sam emisije naišla na prof. Nives Opačić, osobu čije sam jezične savjete i napomene već prije imala prilike slušati i gledati u medijima i koja mi - iako se s nekim njezinim napomenama i stavovima ne slažem - mnogo manje djeluje kao 'špotalica' i 'svađalica' nego neki od slobodarskih jezikoslovaca koji bi narodu dopustili da govori kako god želi, zna i umije. 

Kakve je primjedbe prof. Opačić imala u te dvije emisije koje sam pogledala? Pa... neke su i meni bile pretjerane, nazvala bih ih cjepidlačenjem i bespotrebnim inzistiranjem na standardu. Tako je, primjerice, bila izdvojila naglašavanje riječi 'psihološki', koju mnogi izgovaraju tako da naglase slog 'psi', a trebalo bi naglasiti 'ho'. Dakle, ne PSIhološki, nego psiHOloški. Da, istina, čak i ja - obična pučanka bez višeg jezikoslovnog obrazovanja - znam da se tako ta riječi pravilno izgovara, ali osim što mislim da bi prilikom izdvajanja takvih pogrešaka možda trebalo razlučiti važnije od manje važnog, dodatno sam zakolutala očima kada sam shvatila da zbog toga kritzira jednog od sugovornika u emisiji, a ne voditelje i novinare. Bilo je još nekoliko takvih primjera, kao što su oni o gostima i sugovornicima u emisiji koji su u govoru iz infinitiva na kraju izbacivali "i" i tako dalje.

No bilo je i korisnih primjedaba. Onih koje govor na javnoj televiziji usmjeravaju bliže standardu. A standard nam je potreban. I hrvatski, kao i svi jezici, ima dijalekte, žargone, slengove, regionalne naglaske i varijante nekih riječi. Kada sa svojim partnerom Dalmatincem razgovaram o tome što treba kupiti na tržnici, uvijek oboje moramo posebno obratiti pozornost na to da ono što on misli kada kaže "luk" i ono što ja mislim kada kažem "luk" nije isto. A tako je s još bezbroj drugih riječi, naglasaka, izraza, fraza, pa čak i padeža. Zato su nam potrebni standardni jezik i njegova pravila.

U Hrvatskoj je mnogo različitih regionalnih, dijalektalnih i inih drugih inačica hrvatskog jezika, no ono što je najtragičnije jest to da je u Hrvatskoj također mnogo onih inačica hrvatskog jezika koje se temelje na neznanju, neobrazovanosti, nepismenosti i lošim sposobnostima izražavanja. Standard i njegova pravila - koja ne postoje zato da bi se 'narodu utjerivao jezik u kosti', nego zato da bismo se međusobno lakše sporazumijevali - malo tko dobro poznaje. I da, naravno da je taj standard umjetan, nametnut i da je ponekad u raskoraku s onim kako taj plemeniti, živ i živahan narod govori, ali je potreban. Potrebno nam je i znanje da bismo ga mogli upotrebljavati.

Nisam, iskreno rečeno, sigurna je li pravi put prema edukaciji o standardnom jeziku baš ovaj. Nisam sigurna da će ljudi baš mnogo naučiti iz završnog dijela jedne mozaične emisije, u kojem jedna profesorica i dva profesora čitaju 'rezultate kontrolnog ispita' sa svim svojim, crvenom olovkom označenim ispravcima. To će, u ovakvoj televizijskoj formi, uvijek više zvučati kao špotanje nego kao obrazovanje, više kao dociranje nego kao podučavanje, više kao dosada nego kao zanimljivost. 

No sama činjenica da se svraća pozornost na standard i da nam se govori da bismo o njemu trebali voditi više računa - ne čini mi se baš tako lošom, još manje fašističkom. U životu sam imala posla sa svakojakim 'ispravljačima jezičnih pogrešaka' - od konobara koji se jako uzrujaju ako netko kaže kafa, ali ne znaju završava li im prezime s č ili ć, preko lektora koji inzistiraju na besmislicama samo zato da bi istaknuli superiornost svojeg znanja ili nacionalne predanosti, pa sve do onih ispravljača od kojih sam zbilja mnogo i naučila. Iako jezikoslovce iz emisije 'Dobar dan, Hrvatska' ne bih baš uvrstila među ove posljednje, ne bih ih uvrstila ni u prve dvije skupine. I zato bih svim onim slobodarskim kritičarima koji njihove nastupe u toj emisiji praktički nazivaju totalitarističkom diktaturom poručila da se malo smire. Nije tako strašno.