Sasvim pristojno medijski najavljena, s potpunim pravom u odnosu na dramski predložak, nova premjera Drame zagrebačkog HNK daje im za pravo. Nažalost, s obzirom na to, ni Jean Giraudoux niti njegova 'Luđakinja iz Chaillota' nisu zaslužili da u rijetkim prilikama kad uspiju doći do domaćih pozornica, ostanu pucanj u prazno. Čak i doslovce, jer režija Krešimira Dolenčića začuđuje nedostatkom vizije i ideje što bi se ne samo moglo, nego i trebalo napraviti s tekstom koji izmiče standardizacijama i žanrovskim podjelama, jer istodobno vuče ostatke nadrealizma i najavljuje egzistencijalizam, odgovara na konkretne potrebe publike i izbjegava svako normiranje. 'Luđakinja iz Cahillota' jest velik i težak zalogaj, ali se od središnje nacionalne kazališne kuće i jednog od najpoznatijih, najprobitačnijih i najzaposlenijih domaćih kazališnih redatelja očekuje da taj zadatak mogu obaviti na zadovoljstvo barem dijela publike.

Strukturiran kao bajka u kojoj antijunakinja spašava svijet od svih zala, dok su ta zla sasvim materijalistički personalizirana u likovima financijskih špekulanata, burzovnih mešetara, kontroverznih poduzetnika i propalog plemstva, predložak sam nudi mnoštvo rješenja. Dolenčić, koji se dokazao i pučkom komedijom poput 'Čuda u Poskokovoj Dragi' i čistim realizmom u 'Nosi nas rijeka', dok je već notorno koliko je sposoban obaviti spektakl, bila riječ o otvaraju neke masovne priredbe ili ipak grandioznog 'Građanina plemića', nije iskoristio gotovo ništa od ponuđenog. Ni potpuno realistična niti izmaknuta do nevjerice, njegova predstava pluta u zrakopraznom prostoru gdje se sve njezino duhovito, humano, dobro i lijepo teško čuje. Koprena koja se povremeno spušta na portalu i dijeli prazan proscenij od metafizičke dubine koju je krilima od etera napunio scenograf Miljenko Sekulić Sarma, stoga je i prava slika te predstave. Ona ne dopire do gledališta jer kao da se, ne sumnjajući u kompetentnost bilo koga, jednostavno nije željelo da je se čuje i – vidi.

S druge strane, raspojasanim šarenim kostimima Doris Kristić i blještavim svjetlom Željke Fabijanić Šaravanje i Vesne Kolarec, 'Luđakinja iz Chaillota' prije nalikuje pop zabavi ili televizijskom spektaklu pomalo sumnjivog ukusa, nego lirskoj predstavi u, navodno, hramu visoke kulture. Krešimir Dolenčić već je iskoristio tu svoju flashy-trashy crtu kad je na istoj pozornici postavio Brechtovu 'Operu za tri groša', s gotovo istim rezultatom, jer blještavilo nije uspjelo sakriti pokoju, veću ili manju prazninu. Takva je i 'Luđakinja...', unatoč cirkuskim dodacima, šlagerima iz boljih dana domaće zabavne glazbe i šansone i sporadičnim proplamsajima glumačkog, doslovce izvođačkog, humora.

U naslovnoj ulozi, prvoj otkad je članica Drame HNK, Lana Barić pokazuje koliko je ulazak u uigrani ansambl velike i trome institucije poguban za glumce koji na ovaj ili onaj način strše. Sasvim posebnu scensku energiju, kojom je u Teatru &TD uspijevala iz projekta u projekt ostati apartna, ovdje kao da je namjerno izgubila, iako je uloga upravo suprotnog predznaka. Lana Barić, naravno, nije loša u tome što radi: i dalje je suverena u gesti i stavu, a tek nešto manje u glasu, i ne može se reći da je režija ne stavlja u prvi plan. Ipak, kroz cijelu predstavu ona gotovo da figurira kao sporedan lik, pa joj ekspresiju pojede, ne slučajno, Goran Grgić u jedinom zaista dinamičnom prizoru fiktivnog suđenja bogatašima svih vrsta i boja. Kako se od Krpara pretvara u uspješnog 'đavoljeg odvjetnika', Grgić je uvjerljiviji od većine ostalih likova, što i jest bila autorova namjera s tim dijelom drame, ali bi ostatak trebao biti dovoljno snažan kako bi njegovu argumentaciju pobio. Tog ostatka ovdje nema, jer je rasplinut između žongliranja, šansona i imitiranja nenadmašnih koka-koka iskusnjara iz 'Absolutely Fabulous', pa je pravo pitanje nakon ove predstave – za koga ona radi.

Ako je, naime, ovo neka vrsta obračuna, ili barem moguće pobune svih drukčijih, pomalo kosih, faličnih ili ekscentričnih, onda se vladari i nadzemnog i podzemnog svijeta nemaju čega bojati. Umjesto čitanja namjere u maniri teorije zavjere, lakše je vjerovati da je ipak riječ tek o zbrzanom projektu bez prave ideje.