Fizički i misleni fragmenti tog vremena, u kojem su stvarali Danilo Kiš, Borislav Pekić, Filip David, Mirko Kovač i mnogi drugi znani i neznani junaci tog vremena, pojavili su se u prepunom Cvajneru te subotnje večeri.

Možda ponajviše kroz boemski monološki tok svijesti esejista Bože Koprivice, povremeno prekidanog recitacijama, za koji nije bilo jasno koliko će trajati i kako završiti. No taj, za neke incidentno nepredvidljiv i za protokol nehajan, sugestivan monolog u kojem su kroz našu imaginaciju prošetali ljudi poput Leonida Šejke, Pavla Vuisića, Koče Popovića, Vladimira Nabokova i tko zna koga sve, doista jest projicirao neko drugo vrijeme, koje teče drugim tempom, drugom logikom, i koje se udaljava.

U kojoj je mjeri posljednje djelo Mirka Kovača roman ili autobiografija, fikcija ili dokument, je li to nedovršeno djelo s nekoliko nedopisanih poglavlja, ili je onostranom logikom ipak zaokruženo, pokušao je sebi i drugima objasniti ponajviše književnik Miljenko Jergović, a pisac i dugogodišnji urednik Dramskog programa TV Beograd, Filip David, više se bavio stvaralačkim darom ljetos preminulog prijatelja.

'U svim oblastima dramaturgije Kovač je bio velik: romani, scenariji, eseji, pripovijetke... Čak i u tom krugu Kiša, Pekića i Glavurtića Mirko je bio najizrazitiji, čisti talent', ispričao je David, sretan što je kulturni Beograd prekinuo šutnju o Mirku Kovaču i posvetio mu cikluse kako na TV-u, tako i na filmskom festivalu.