Posljednjim prijenosom 'Sumraka bogova' iz Metropolitana u Lisinskom je završeno prikazivanje Wagnerove tetralogije 'Prsten Nibelunga'. Razvikana i skupa produkcija Roberta Lepagea ostat će vjerojatno zabilježena kao rijedak spoj korištenja napredne visoke tehnologije u teatru, zahvaljujući kojoj je ostvareno nekoliko dojmljivih videoprojekcija, i vrlo klasične, skoro pa doslovne dramaturgije.

Među pjevačkim ostvarenjima, koja su u cjelini bila veoma solidna, što je danas već samo po sebi kompliment u kontekstu izvođenja Wagnerovih djela, svakako valja podcrtati interpretacije Jonasa Kaufmanna kao Siegmunda, Erica Owensa kao Albericha, Bryna Terfela kao boga Wotana te vrsni orkestar Metropolitan opere koji je prvo pod vodstvom Jamesa Levinea, a potom Fabija Luisija, pokazao zavidnu uigranost i uvjerljivost u susretu s kompleksnim partiturama 'Prstena'.

Novi live prijenos Verdijeve relativno rijetko izvođene opere 'Ernani', zakazan za subotu, mogao bi poslužiti kao utjeha brojnim ljubiteljima klasičnih inscenacija. Raskošna produkcija u režiji Piera Luigija Samaritanija, kojoj ne manjka grandioznih stubišta i povijesnih kostima što odgovaraju libretu Francesca Marije Piavea, smještenom u Španjolsku šesnaestog stoljeća i nastalom na temelju Hugove drame 'Hernani', premijeru je doživjela 1983. godine, kada je u naslovnoj ulozi Ernanija nastupao Luciano Pavarotti.

Među solistima reprizne izvedbe nastupa, po prvi put u HD prijenosima, nova Metropolitanova štićenica, sopranistica Angela Meade u ulozi Elvire. Njen je vokalni nastup doživio veoma toplu recepciju, za razliku od scenskog. Trolist muških solista koji se svi redom bore za Elvirinu naklonost čine iskusni pjevači, tenor Marcello Giordani u ulozi Ernanija, odbjeglog plemenitaša, bariton Dimitri Hvorostovski kao kralj Don Carlo te bas Ferruccio Furlanetto kao Elvirin ujak De Silva. Dirigent je Marco Armiliato, čiji je angažman u prijašnjim izvedbama dočekan kao solidan, ali i rutinski.

'Ernani' (1844) je peta po redu Verdijeva opera i predstavlja njegov drugi veliki uspjeh nakon 'Nabucca'. Iako libreto odlikuje visoki stupanj melodramatike te brojni neplauzibilni obrati, u glazbenom pogledu djelo je reprezentativan primjer zrele romantične opere, i dalje naslonjene na belcanto tradiciju, s bogatim melodijama te veoma uspjelim ansamblima i zborskim scenama koji u najboljoj maniri predstavljaju rukopis mladog Verdija.