Imam prijateljicu koja mi je jednom prilikom, dok joj je dijete još bilo malo, rekla sljedeće: 'Volim svoje dijete, UMRLA bih za njega, ali... MRZIM biti majka'. Iako sama nisam majka, odmah sam shvatila što želi reći. Majčinstvo je mnogo više od same ljubavi prema vlastitoj djeci, pa čak i požrtvovnosti. I majčinstvo nije za svakoga. Nije 'urođeno' svim ženama, ne raduje sve žene, pa čak ni sve one koje svim svojim bićem vole svoju djecu.

Tajanstvena talijanska spisateljica Elena Ferrante u svojem se romanu 'Mračna kći' pozabavila upravo tim aksiomom naše civilizacije - da je majčinstvo svakoj ženi ispunjenje i blaženstvo, da je neodvojivi dio njihove ličnosti i emotivnog profila, da dolazi po prirodi i da se tako ne osjećaju samo psihopatska čudovišta od žena. Razbila je taj mit na komadiće, a njezin je primjer slijedila Maggie Gyllenhaal, poznata glumica koja je roman pretvorila u svoj redateljski prvijenac.

I doista, fino je to pošlo Maggie za rukom. Uz pomoć fantastične Olivije Colman, koja glumi glavnu junakinju, profesoricu komparativne književnosti i talijanskog koja dolazi na odmor na jedan grčki otočić, stvorila je naizgled jednostavan film prepun toliko suptilnih emotivnih, ali i vanjskih 'znakova' da se na trenutke doima kao psihološki triler. Odmah nam na početku pokazuje da Leda Caruso, sredovječna profesorica uglađenih manira i simpatičnog nastupa, zapravo nije ono što se na prvi pogled čini. Nije baš sasvim oduševljena time što se simpatičan upravitelj apartmana u kojem je odsjela sav potrgao da joj olakša 'usamljenost', tipična obiteljska galama i šušur grupice na plaži ne da joj nije simpatična nego joj se čak i otvoreno suprotstavlja, a kada joj oko zapne za jednu od mlađih članica te obitelji - zgodnu i pomalo smetenu Ninu (Dakota Johnson), tek se tada vidi da Leda krije neku tajnu. I da u mladoj majci sa zahtjevnom kćerkicom prepoznaje sličnu tajnu.

Neću vam puno spojlati ako odam da je tajna u Ledinu pristupu majčinstvu - i ako znate tu tajnu, ona će vam se svejedno vrlo zanimljivo, suptilno, kroz brojne slojeve, situacije i flashbackove razvijati pred očima. Bit će tu i nekih bizarnih događaja, od koje ćete si neke možda znati rastumačiti, a možda i ne. No bez brige. Shvatit ćete poantu. Ono što je Maggie Gyllenhaal, međutim, svojim redateljskim pristupom - nelagodnim krupnim planovima u kojima nije vidljiva sva okolina, ali se OSJEĆA stanje aktera, namjernim isticanjem čudnovatih 'zlokobnih znakova' (ozljeda od češera, cvrčak na jastuku) te velika, iako ne sasvim objašnjiva antipatija između Lede i većine mladih muškaraca na otoku (s jednim izuzetkom). Sve to izgleda kao nagovještaj neke strašne, užasne, mračne tajne, nečega što je Leda u prošlosti učinila i što bi je sada, kao, trebalo dostići i kazniti.

Prava je istina, međutim, da Ledi ne treba nikakva kazna. Ono što je učinila - i u prošlosti i u sadašnjosti - definitivno nije ni superplemenito ni lijepo, ali je ljudski. U prošlosti je učinila nešto što čine milijuni muškaraca na svijetu - čak i simpatični Ed Harris u samom filmu - pa im se to nekako oprašta i svrstava u 'ah, nitko nije savršen' rubriku. U sadašnjosti je učinila jednu bizarnu, iracionalnu stvar koja je poput nekog utjelovljenja njezine neprilagođenosti ulozi koju joj je društvo dodijelilo. Priča je zapravo jednostavna, ali sve što to znači za Ledu i žene poput nje - e, to je sve samo ne jednostavno.

Elena Ferrante u svojim je djelima i inače vješta u opisivanju i dočaravanju onoga što znači biti žena, a o čemu se možda ne govori s tolikim ponosom i divljenjem. Vidljivo je to i u romanima o Genijalnoj prijateljici, ali i u ovome, o ženi koja voli svoju djecu, ali nikada nije voljela biti majka - o tome kako je zbog toga zapravo cijeli život kažnjena, najviše od sebe, ali nije pošteđena ni od rana koje joj zbog toga nanosi okolina. Maggie Gyllenhaal to je pretočila u jedan zanimljiv, dojmljiv, na neki način čak i uzbudljiv film koji definitivno ne djeluje kao nečiji prvijenac. Svaka čast.