Glavne junakinje i junak filma 'Oaza' Marijana Novakov, Tijana Marković i Valentino Zenuni štićenici su Doma za djecu i mlade Sremčica, a glume sudionike ljubavnog trokuta u domu za mlade s posebnim potrebama. Film je, prije pobjede na ovogodišnjem ZFF-u, svjetsku premijeru u rujnu imao na čuvenoj Mostri, ali redatelju i ekipi zbog koronavirusa nije bilo dozvoljeno prisustvovati projekciji. Ikića je, kako je ranije komentirao za srpske medije, to jako razočaralo i rastužilo. 'Sva događanja sam pratio preko interneta, sa sigurne distance, koja ne ostavlja prostora ni za kakvu emociju', kaže za tportal.

U Veneciji je 'Oaza', u kojoj glumi i domaći Goran Bogdan, dobila ovacije i nagradu za najbolji europski film u sekciji 'Dani autora', koju dodjeljuje mreža Europa Cinemas. 'Redatelj svoje glumce-naturščike tretira s velikom pažnjom i velikim poštovanjem, a oni mu uzvraćaju izuzetno snažnom i prirodnom izvedbom. Scenarij je savršeno strukturiran, a fotografija pruža predivne, upečatljive prizore. Ovo je film koji se mora vidjeti u kinu', rekli su na Venecijanskom filmskom festivalu, dodajući kako je 'Oaza' nježan i duboko potresan, ali istovremeno čist i beskompromisan pogled na život i ljubav grupe mladih s posebnim potrebama u državnoj instituciji. Svjetski su pak mediji nakon premijere ocijenili, među ostalim, da se radi o 'remek-djelu ljudske opservacije'.

Prije 'Oaze', Ikić je snimio dokumentarac o Milanu Tarotu, 'Tarot Srbija' (2010.), te hvaljeni igrani film 'Varvari' (2014.), priču o Luki, problematičnom tinejdžeru na pragu punoljetnosti koji živi u Mladenovcu, devastiranom, industrijskom mjestu na obodu Beograda, i s najboljim prijateljem Flešom vodi navijače lokalnog drugoligaškog tima.

Kako ste došli do priče smještene u dom za mlade s posebnim potrebama?

Do priče sam došao sasvim slučajno, snimajući drugi dokumentarni film kao student filmske režije u istom domu u kojem je kasnije snimljena i 'Oaza'. Privuklo me otkriće da je to mjesto u kojem se veoma posebne i snažne emocije reflektiraju bez skrivenih namjera i maski, na koje smo mi u današnjem svijetu toliko navikli da smo to prestali i primjećivati. Preda mnom se otvorio veoma iskren i čist unutrašnji svijet ljudi koji žive izolirani od ostatka svijeta zbog svoje posebnosti i različitosti od normi koje im je nametnulo društvo. Tako je i sama ljubav kao pojam potpuno drugačija jer pred njom nije moguće postaviti nikakva ograničenja, niti se može ni na koji način obuzdati ili sakriti. To je ljubav u svojoj najčišćoj formi.

U objašnjenju nagrade za 'Oazu', žiri ZFF-a naveo je, među ostalim, da ste sa svojim timom uspjeli 'ne iznevjeriti povjerenje koje ste stekli da baš vi budete ti koji će svijetu prenijeti vapaj onih koje nitko ne želi čuti'. Je li vas brinulo to hoćete li opravdati povjerenje koje ste dobili od glavnih junaka vašeg filma i kako ste, kad pogledate unatrag, stekli njihovo povjerenje?

Nikada niste sigurni jeste li ste vi izabrali određenu temu ili je ona izabrala vas. Mislim da se to u 'Oazi' odnosi i na ljude koji sudjeluju u njoj. U svakom slučaju, došlo je do međusobnog prepoznavanja, da sam ja taj koji njihovu priču može ispričati u vanjskom svijetu, a da su oni ti koji će mi pomoći u tome svojim neotkrivenim glumačkim darom. U tom trenutku naravno niti su oni znali da ću ja to moći ispričati, niti sam ja bio siguran da će oni to moći odglumiti. Jedino nam je preostalo da vjerujemo jedni drugima i da se iskreno potrudimo da to tako bude. Tako se uspostavilo međusobno povjerenje.

Kako ste odabrali troje glavnih glumaca?

Proces je trajao preko godinu dana i za to vrijeme puno se toga mijenjalo i neke odluke o podjeli prosto su sazrijevale. Napredak je bio gotovo nevidljiv i to su mali koraci koji se tek mogu sagledati nakon što se dobije cijela slika. Na početku su naravno svi željeli glumiti, međutim kada su shvatili koliko to zahtijeva vremena i truda, polako se naša grupa smanjivala, a postajalo je sve jasnije tko će biti naši glavni junaci.

Njima je to bio prvi put pred kamerom, a ni vi niste imali prethodna slična iskustva u radu s glumcima. Koje su vam najvažnije lekcije iz ovog aspekta suradnje s njima, sa samoga seta?

Vrlo brzo sam se susreo sa situacijom u kojoj je sve što znam o glumi i snimanju filmova potpuno neupotrebljivo za film koji želim snimiti, a da ne postoje ni prethodna iskustva koja bi mi pomogla u radu. To nas je sve stavilo u egalitarnu poziciju pa smo polako učili jedni o drugima stječući međusobno povjerenje. Ono što je sigurno moje najvrednije iskustvo iz rada s njima strpljenje je da se malim koracima, nekada potpuno nevidljivim, ipak pomičemo cilju koji tako postaje sve manje i manje nedostižan.

Jedna od trenutno velikih tema filmske industrije, a koju otvara i vaša 'Oaza', svakako je inkluzivnost na ekranu i na setu, odnosno uključivanje što različitijih društvenih skupina u proces rada na filmovima. Kakvo je vaše mišljenje o inkluzivnosti u filmu danas?

Mislim da je problem s aktualizacijom inkluzije u filmskoj industriji u njenoj hipokriziji. Ideja da je industriji veoma stalo do takve vrste diversificiranosti zvuči krajnje neiskreno iz usta onih koji su prije toga aktivno doprinosili takvoj vrsti diskriminacije. Način na koji namjeravaju provesti to je da nekim dekretom propišu koliko čega mora biti u filmovima, koje su minimalne kvote različitih skupina ispred i iza kamere, što cijelu stvar dovodi do krajnjeg apsurda. Brojat će se krvna zrnca, hormoni i kromosomi da bi se stvorio privid da je industrija zaista društveno odgovorna i da im je zaista stalo do različitosti. Filmskoj industriji, kao i svakoj drugoj industriji, stalo je jedino do profita. Da ih zanima različitost, snimali bi drugačije filmove.

Vaš debitantski film 'Varvari' govorio je o na drugi način marginaliziranoj društvenoj skupini, mladim nogometnim navijačima iz beogradskog Mladenovca, koje njihova sredina etiketira kao problematične. Što vas je privuklo da se pozabavite upravo njima?

'Varvari' su film o odrastanju, posebno o specifičnoj fazi odrastanja u kojoj formiramo identitet. Navijači sami po sebi kao sociološki fenomen ili organizirana skupina nisu toliko bili bitni u filmu koliko je bitno to na koji način se konstituira osjećaj pripadnosti u svakom mladom čovjeku. Pogotovo u onom koji prolazi kroz osobnu krizu u kojoj se sve ono što ga je do tada definiralo rasparčava na dijelove.

I u tome filmu glume naturščici. Kako je bilo surađivati s lokalnim navijačima, kako su uklopili glumu u svoj svakodnevni život?

Na početku im je naravno bilo jako teško uskladiti je sa svojim dnevnim rutinama, ali su tijekom vremena sve više bili zainteresirani za sam proces snimanja filma, tako da su do kraja postali pravi profesionalci. Meni je bilo neizmjerno zabavno raditi s njima prije svega zbog njihovog krajnje originalnog humora, ali i zbog velikog talenta za improvizaciju koji je na kraju bitno doprinio osobenosti i kvaliteti filma.

Koronavirus je ozbiljno poremetio ovu 2020. Koliko je vama u poslu pobrkao planove, kako se nosite s ovom nikad većom neizvjesnošću i radite li trenutno na nekom novom projektu?

Mislim da ne postoji aspekt života u koji se virus nije umiješao, niti postoje planovi koje do sada nije poremetio, tako da neizvjesnost postaje jedna konstanta koja će nas pratiti i u budućnosti. Posljedice se već uvelike vide i bojim se da će film, posebno autorski film iz malih kinematografija, stradati jer financijska kriza koja slijedi nakon zdravstvene strašno će otežati situaciju, a koja ni do sada nije bila sjajna. Moji trenutni planovi su da koristim ovo vrijeme za akumulaciju ideja i istraživanje za buduće filmove, one koji će sigurno još puno godina čekati na realizaciju, tako da nema previše smisla najavljivati ih unaprijed.

Kako biste općenito ocijenili stanje srpskog filma u europskom kontekstu?

U odnosu na stanje kada sam snimao svoj prvi film stanje je značajno bolje. Financiranje se stabiliziralo i izgradio se nekakav kontinuitet koji omogućava da se snimaju filmovi mada postoji još puno problema koje treba riješiti. To se odnosi prije svega na dosta dug period koji filmovi prolaze ne bi li pronašli dodatno financiranje kroz koprodukcije jer je bez njih gotovo nemoguće zatvoriti financijsku konstrukciju za većinu njih koji nisu izrazito komercijalni i od kojih se ne može praviti TV serija. To posebno demotivira redatelje koji, dok dođu u priliku realizirati film, koji godinama pripremaju, izgube dobar dio energije na tom putu.

A srpski film u usporedbi s regijom? Kakvi su vam mlađi srpski filmski autori?

Srpski film je veoma heterogen i pitanje je što zapravo povezuje te potpuno različite autore i poetike. Nakon 2000-ih, koje su i vjerojatno najgora dekada što se filma tiče, ostala je pustoš, što je mnogim mlađim autorima otvorilo prostor da snime svoje prve filmove u veoma skromnim uvjetima. Danas se taj prostor proširio i sada imamo sve više mladih autora koji ga polako ispunjavaju. Prošle godine pojavio se 'Moj jutarnji smeh' te na najbolji način demonstrira hrabrost i dosljednost koncepta koje nose nove generacije redatelja. Vjerujem da će se i drugi mlađi autori ohrabriti da više eksperimentiraju i da će scena postati mnogo dinamičnija u budućnosti.