Možda je problem u temi. Nova humoristična serija 'Reboot' govori o nastavku i novoj verziji sitcoma koji je bio popularan prije dvadesetak godina, njezinim nekadašnjim i sadašnjim autorima, nekadašnjem i današnjem poimanjem televizijskog humora, nekadašnjim i sadašnjim odnosima među glumcima, scenaristima i producentima. Drugim riječima, riječ je o seriji u kojoj se televizija bavi televizijom, čak i konkretnije - u kojoj se Hollywood bavi Hollywoodom, a to uvijek ispada poprilično narcistički, nakrcano je internim forama 'industrije'. Postoje časne iznimke, kao što je, primjerice, bio legendarni '30 Rock', ali u načelu kod takvih serija uvijek postoji dojam da se autori obraćaju samima sebi i svojim kolegama, dok ih u široj publici vole i razumiju samo gledatelji posebno 'ušiljeni' na praćenje televizijskog i filmskog svijeta izvan same serije.

Autor serije 'Reboot' je Steven Levitan, čovjeka čiji je zadnji veliki uspjeh bila genijalna i dugovječna 'Moderna obitelj', a inače ima iskustva i s modernim i s klasičnim humorističnim serijama, kao što su 'Frasier', 'Wings' i 'Just Shoot Me!'. Priča o obnavljanju nekad obožavanog obiteljskog sitcoma zato mu je sigurno bliska srcu i ne može mu se zamjeriti da je od toga napravio lošu priču jer nije. Zamislio je najklasičniji od klasičnih sitcoma - onaj u kojem je neka obitelj sklepana na ponešto neobičan način (bivši muž i otac ženine djece živi s bračnim parom koji je iz prijašnjih veza u novi brak 'uvezao' djecu). Zatim je zamislio situaciju u kojoj mlada scenaristica humorističnih serija jednoj kabelskoj kući ponudi nastavak i preradu te serije, inače završene početkom 2000-ih.

Osim što se u seriji na zanimljiv i duhovit način razmatra nekadašnji i današnji stil televizijskog humora i humorističnih serija, šale koje su nekada bile smiješne, a danas nisu, scenaristi kakvi su prije prolazili i scenaristi kakvi prolaze danas, tu je i jedan osobni twist. Ispada da su današnja scenaristica serije i nekadašnji scenarist - otac i kći. To u seriju unosi dimenziju osobnih odnosa, koja je, doduše, pokrivena i odnosima između glumaca koji su u seriji glumili prije dvadeset godina, a glume i danas. No riječ je o jedinoj dimenziji koja je potpuno razumljiva i općem gledateljstvu. A to se ne može reći ni za jednu drugu.

Mora se priznati da je glumačka ekipa fantastična i dobro potkovana u humorističnom žanru. Rachel Bloom kao glavna scenaristica nove verzije serije poznata nam je kao Rebecca iz 'Lude bivše djevojke' i ovdje je, osim što ne pjeva, jednako fantastična. Paula Reisera, koji ovdje glumi njezina oca i nekadašnjeg showrunnera serije, znamo već desetljeća iz serije 'Lud za tobom', a nedavno smo ga gledali u seriji 'The Kominsky Method' na Netflixu i može se reći da je ostario samo fizički, ali mu 'smješnoća' nije nimalo izblijedjela. Keegan-Michael Key izvrstan je kao glumac koji je igrao glavnu ulogu u sitcomu, Judy Greer briljira kao i u svemu u čemu se pojavi, a fenomenalno iznenađenje je Jackassov Johnny Knoxville, koji još jednog glumca iz serije igra s hrapavim cinizmom bivšeg alkoholičara, ali i nježnošću sredovječnog muškarca koji zbog alkohola tek sad, u trezvenosti, uspijeva odrasti.

I naizgled je sve tu. Dobri glumci, dobra ideja, izvedbe na visini, duhovitost... Pa ipak, nekako sve to ne funkcionira onako kako bi čovjek očekivao od svih tih kvalitetnih sastojaka. Kao da je sve nekako prigušeno, nedorečeno i kao da nije ispričano sve što se moglo ispričati, nije ismijano sve što se moglo ismijati i kao da cijela priča nema sedam epizoda zato što je to uobičajeno za kabelske humoristične serije, nego zato što za više nije ni bilo materijala.

Teško je vjerovati da je to zato što Steven Levitan nije imao ideja za još. Čovjek je stvarao i radio na serijama koje su trajale i više od deset sezona. No kao što rekoh na početku, mislim da je problem u temi. Kada, naime, televizionari počnu pričati priče o sebi samima, sigurno su svjesni da opća publika neće shvatiti sve fore iz 'industrije'. Sigurno su svjesni i da su mnogi aspekti života i rada tih ljudi širem puku nepoznati pa i umnogome antipatični. Pa počnu filtrirati. I to filtriranje katkad ode predaleko. Ili ne ode dovoljno daleko pa neki nerazumljivi i antipatični momenti ostanu u seriji.

U 'Rebootu' se, imam dojam, dogodilo OBOJE. I zbog toga je na momente antipatičan i narcističan, u nekima nerazumljiv i prepun internih fora. Gledateljima koji su 'ušiljeni' na praćenje 'industrije' (u koje ubrajam i sebe) i dalje će biti zabavno, ali mnogima neće. Svima će, međutim, u oči upasti nedorečenost. I zato ne znam bih li se radovala tome što je seriji odobrena druga sezona ili bih s mukom uzdisala i hvatala se za glavu jer znam da joj neću moći odoljeti, a bojim se da bi sve moglo ostati isto kao i u prvoj.