Rok Pečečnik rođen je u Ljubljani 1992. gdje je završio studij Komparativne književnosti i literarne teorije. 2015. godine upisao je studij Kazališne i radijske režije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Ove godine završava studij diplomskom predstavom rađenom u INK Pula 'Istra ti mila materina' pod mentorstvom Branka Brezovca.

Došli ste studirati u Zagreb. Zašto?

Iskreno slučajno. Nakon što sam završio komparativnu književnost u Ljubljani, nisam više mogao odoljeti privlačnosti kazališta. Uvijek sam bio veliki zaljubljenik u Krležu, Dedića i Gabi, Zagreb mi se učino kao jedan dobar prostor za uspostavljanje intelektualne i duhovne ravnoteže, pa i iskorak u nova poznanstva, ali i udaljavanja.

Vaša predstava, ispit Suvremene inovazivne režije, na zagrebačkoj ADU Ukleta Hedda (spoj Macbetha i Ibsenove Hedde Gabler) gostuje na Eurijali, a kasnije ide i na studentski festival u Koper. O kakvoj je predstavi riječ?

To je predstava koja bježi od emocije, ali i od diskurzivnih nameta. Od ideologije, pa i od morala. Ja umjetnost, pogotovo kazališnu umjetnost, vidim kao dodirivanje vremena i prostora tangentom. Tangenta koja putuje iz, da velim to pomalo nadmeno, predkemijske juhe neodredljivog prema beskonačnom Smisla, a njezina točka dodira s nama i našim ustrajnim Značenjima ostaje linijska, jer linija i nastaje ubrzanjem točke. Tako da je vrlo teško odgovoriti o čemu se u predstavi radi. Nije me strah reći da se radi ni o čemu. Značenje nije nužno svjesno svojeg zašto, dakle, tu je negdje, pa tako može dirati i prebacivati se na neki drugi objekt u sustavu. Ako se u predstavi dogodi neka situacija (možda i komunikacija) tada je to ustreptalost dvaju međusobno nesvjesnih objekata. Dakle, naša predstava nije bila promišljana kroz neku uspostavljenu dramaturšku strukturu, kakva se prosipa po našim kazalištima, niti je ona imala intenciju nešto odrecitirati, pa ni značiti.

Predstava baš ne vjeruje u metafiziku, ali ni u sliku drva koje raste iz korjena, pa zeleni svoje grane. Ako nije baš samo pusto i prazno hodanje, a ni bezglavo korjenje, onda je iznenađenje samoj sebi, direktna ontologija. Proces rada na predstavi usudio se istraživati unutarnje glumačke mogućnosti i pristanke. Kopali smo po zakonitostima scenskog vremena i tražili mogućnosti kako scenski i dramaturški te zakonitosti porušiti. Tražili smo odnose koji to nisu sami po sebi i od sebe, već dolaze svijesti dodirom tangente, i zatim zamru: plemenita nejasnost, začuđenost, intenziteti. Usudio bih se reći da se naša predstava otvara ili barem intenzivno odmara na putu ka kazalištu danas.

A kakvo je to kazalište od kojega vi bježite?

Zazirem od primitivnosti, a pod tim podrazumijevam neuništivu, u hrvatskom teatru sveprisutnu teatarsku lagodu 19. stoljeća. Izuzevši nekoliko rijetkih pojedinaca (ne usudim se tu spomenuti mog profesora Brezovca), večina se hrani sinekurom realizma, kojoj pripada imitacija, moralizam i teleologija (psihološki realizam, poetski realizam, politički realizam itd). U Zagrebu živim sedam godina i još čekam da na nekom repertoaru zasije nešto što se usudi istupiti s onu stranu dobra i zla.

Zašto mislite da je to tako?

Ja iskreno mislim da je ključ svih promjena u civiliziranom društvu: obrazovanje. A Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu bi trebalo oduzeti frontalnu, formalnu odgovornost za tako odgovornu stvar. Ali kome je drugom prepustiti, a da ne bude gore. Činjenica da studenti kazališne režije i studenti glume unutar pet godina studija nemaju jedan zajednički umjetnički prožimajući predmet, trebala bi nasmijati svakoga koji se iole razumije u kazališnu genealogiju. Kada gledam što se izvodi na glumačkim klasama, vidim ignoranciju metode, estetike, minimalne infrastrukture, strukture; ima smo superstrukture (onog freudovskog Id)., onda se naježim. Naši glumci nisu ina Akademiji iskusili incestuozni dodir ekspresionizma, gestus Brechta, bezvremenost Becketta, kubizam Wisona. Na ADU stoljeća sramotno stoje, ali uspravno. Jedini prof. Brezovec razumije i vidi kazalište tu i sad, ne tamo i nekada, time me je zarazio. Također činjenica da je moju predstavu pozvao ne Eurijalu za mene je veliki kompliment, jer je time pokazao da vjeruje u mene, pa odgovornost u meni raste na dnevnoj i noćnoj osnovi.

Kakva je vaša kazališna budućnost?

Nepredvidljiva, ali vjerujem da je svakako izazovna, treba delati i tražiti. Znam da je bolje stajati i čekati, jer Macbethova je tragika (pa i Macbethu u mojoj predstavi) što on izaziva sudbinu, posvaja usud, ali ja bih se s jurnjave za tangentama rado vratio sprženih dlanova.