'Kako to da četiri milijuna ljudi ne može pristojno živjeti od ovakva bogatstva?' To je pitanje neki dan predsjedniku HAZU-a postavio voditelj Dnevnika HRT-a najavljujući izlazak knjige 'Hrvatska prirodna bogatstva – zaštita i odgovorni razvoj' koja, ističe se, sadrži prvi cjelovit popis hrvatskog bogatstva. Odgovor akademika Zvonka Kusića glasio je: 'Kada je Bog stvarao svijet, u Hrvatskoj je više radio na zemlji nego na ljudima. Iako tu ima olakotnih okolnosti: mi smo u ovih 25 godina imali jedan teški rat, prešli smo iz jednog sustava u drugi, došla je globalizacija pa svjetska kriza, ušli smo u novu asocijaciju. No traženje krivca izvan našeg vlastitog ponašanja je dio našeg mentalnog sklopa… Elite su možda dijelom krive, ali svi zajedno u tome sudjelujemo kao društvo.'

Odgovor potpuno u duhu akademijine politike nekritičnosti i zamagljivanja stvarnog stanja, ukratko intelektualnog oportunizma koji godinama njeguju vodeći ljudi ove i nekih drugih nacionalnih institucija i koji se najčešće iskazuje upravo u takvom apstraktnom, nekonkretnom i stereotipnom retoričkom arsenalu.

>>>Zašto su akademici dramatično podcijenili vrijednost hrvatskih šuma

Ne spomenuti ni riječju činjenice da se u Hrvatskoj ne može pristojno živjeti od prirodnog bogatstva zato što je dio tog bogatstva opljačkan i zato što mnoge političare nije briga za javni interes i kulturne i prirodne resurse, dok – uz domoljubne poskočice – rasprodaju imovinu i privatiziraju javni prostor, a zajednička dobra iskorištavaju za svoju dobit ili dobit svoje klike, znači promovirati političko sljepilo. Postaviti se kao glasonoša apstraktnog kolektivnog 'mi', pa u njegovo ime prebacivati krivnju na jednako apstraktno kolektivno 'mi', valjda na nekog Aliena koji prebiva u 'našem' nacionalnom biću, znači prodavati mitsku bozu pod akademsku mudrost. Jer, tamo gdje su svi jednako odgovorni, nitko u stvarnosti ne odgovara.

Tamo gdje se ističe da su svi krvavi ispod kože nitko se ne osuđuje kao zločinac. Tako gdje se s lakoćom pojedince i grupe ugurava u zajednički tor 'mi', ne raspoznaju se razlike niti se afirmiraju snage koje nose promjenu.

Jer, takvi smo mi Hrvati!

No nisu aktualni akademici jedini koji amnestiraju konkretne političke krivce, puštaju maglu u javni prostor, plasiraju mitske – i pozitivne i negativne – naracije o hrvatskom mentalitetu te time godinama održavaju dogovorni brak između vlasti i inteligencije u kome se o onome važnom i traumatičnom uglavnom šuti. Takvi su stavovi karakteristični i za dio mainstream inteligencije i pojedine stručnjake koji rado progovaraju u ime toga 'mi' i bave se nacionalnim identitetom, karakterom zamišljenoga jedinstvenog nacionalnog bića i njegovom ulogom u povijesti i sadašnjosti.

Božo Soko zasigurno je jedan od prominentnijih stručnjaka, tzv. specijalista za hrvatski identitet, a njegove opservacije o 'nama' mogu se čuti u najrazličitijim prilikama: u predizbornim ili postizbornim danima, u pretpristupnom ili postpristupnom razdoblju, u sklopu rasprava o nacionalnim simbolima, praznicima i stereotipovima ili o imidžu države, turizmu i vanjskoj politici. Njegova knjiga 'Kakvi su Hrvati' ukazuje na mnoge teme i prilike u kojima je doktor Skoko izašao na teren i angažirao se oko ozdravljenja hrvatskoga bića, te njegove osnovne metode i pristupe.

Kao i Kusić (koji je napisao predgovor knjige), Skoko voli govoriti u prvom licu množine pa izražavati nekad silni 'mi'-ponos, a nekada 'mi'-razočaranje, izbjegavati konkretna imena ili povode i pisati u aluzijama i parabolama oslonjen na 'opće', mitske istine. Tekstove u ovoj knjizi (ranije objavljivane u Večernjem listu) također objedinjuje misao kako je Hrvatska divna zemlja, istaknutih velikana i slavne prošlosti koja, za vraga!, nikako ne uspijeva živjeti u sreći i blagostanju i pokazati Europi i svijetu kolike su njezine zasluge i veličajnost.

Kada pak autor odluči konkretizirati 'naše ovdje i sada' i razbistriti mistiku hrvatske sudbine, onda kao krivce i odgovorne izrijekom navodi samo svoje političke i svjetonazorske neistomišljenike, dok srodnike i vjerojatne političke zaštitnike ziheraški ostavlja anonimnima. Npr. pišući u tekstu iz svibnja 2016. o 'aktualnom lošem političkom rejtingu Hrvatske u Europi on ne spominje sramotne izjave pojedinih političara o antifašizmu koje su to izazvale. Ili pišući o perifernosti Hrvatske u Europi ne navodi da to nije tek 'naš grijeh', već posljedica dugotrajne europske politike, odnosa moći i hijerarhija prostora i kultura.

Nekada je njegovo falsificiranje uloge pojedinaca u nacionalnoj povijesti sasvim komično, kao kada Ivu Sanadera i Nadana Vidoševića nastoji promovirati kao velike mecene hrvatske kulture, pa piše: 'Bilo bi lijepo podsjetiti neke nove naraštaje na trud te dvojice kolekcionara. Ne ulazeći u pozadinu stjecanja tih vrijednih umjetnina, o čemu će svoj pravorijek dati istražitelji i sudovi, činjenica je da su dobar dio hrvatske kulturne baštine tako sačuvali za budućnost.'

Self-help domoljublje

Iz te načelne nekritičnosti, nekonkretnosti i politike nezamjeranja političkom establišmentu slijede i druge osobitosti Skokina pristupa identitetu: PR-ovski diskurs, pozitivne misli i afirmativne naracije, forsiranje pozitivnog domoljublja i minoriziranje negativnih pojava ('crne košulje Hrvati vide tamo gdje ih nema'), povijesna naravoučenija, pozivanje na jedinstvo i kontinuitet, ali na način na koji ih sam autor interpretira. Knjiga stoga mjestimično ostavlja dojam self-help priručnika za (posrnule?) domoljube, a većina tekstova nema svrhu kritički i analitički razotkriti neke pojave ili fenomene, pa zatim – u ime zajedničkog interesa ili, ako hoćete, ljubavi za domovinu – zagovarati promjene i afirmirati nove pozitivne pristupe.

Božo Skoko na otvaranju škole hrvatskog jezika za iseljenike

Ne, Skoko nerado skače u dubinu, ne uranja u sadržaj, ne hvata se u koštac sa stvarnim društvenim problemima i aporijama. Nema tu dekonstruiranja, originalnosti i analize prije završne sinteze. Samo plošna optika, fraziranje, propagandni govor, vrijednosti koje se ne tumače i ne preispituju, nego se, prilično dogmatski, podrazumijevaju.

Podrazumijeva se tako da je domoljublje uvijek zdravo i normalno osjećanje, da ne uključuje u hrvatskom slučaju ni glorifikaciju vlastite nacije niti demonizaciju drugih nacija i da se njime ovdje ne manipulira, već da čak i prevladava 'odsustvo bilo kakvog osjećaja za simboliku i nacionalni ponos'.

Od tajkuna do egalitarnog sindroma nacije

Kao primjer za takav stil interpretiranja može poslužiti uvodni tekst 'Kakvi su Hrvati'. On počinje riječima Ivice Todorića kako je 'nemoguće poslovati u Hrvatskoj, jer smo protiv svega i svačega i ne možemo se ni oko čega dogovoriti'. Te riječi autor ne ironizira, dapače uzima ih kao relevantan stav poniženog i obespravljenog hrvatskog poduzetnika koji autentično svjedoči o svome šikaniranju u hrvatskom društvu. Zatim, tajkunskim lažima daje pjesnički legitimitet navodeći poznate Marunine stihove o Hrvatima koji mu 'idu na jetra'. Postavlja potom pitanje: 'Zašto je Hrvatima toliki problem zajedništvo, suradnja ili okupljanje oko jedinstvenog cilja ili vizije?' (Materijala za farsu ima dovoljno: K-onzumizacija države kao jedinstvena vizija, zajedništvo na todorićevskim temeljima.) I odgovara da mu doista 'nije jasno što je uzrok tih naših podjela, sukoba, nesnošljivosti…', pa u jednoj rečenici priznaje da političke elite nose dio odgovornosti. I sad, kad očekujete napokon neku analitičnost i kritiku, Skoko se zaustavlja pa skreće iznova u maglu i postavlja pitanje: 'Jesu li Hrvati uistinu konfliktna nacija?' Slijedi prizivanje spasonosne domaće neoliberalne teorije o 'radikalnom egalitarnom sindromu' kao ishodištu općeg antipoduzetničkog stava, antiintelektualizma i zaostajanja. Iskrsavaju tu i sablasti komunizma i socijalističkog karaktera da bi sve završilo na Tuđmanovoj maksimi o 'duhovnoj obnovi nakon izlaska iz bivšeg sustava'.

Da ta apstraktna i ahistorijska kritika hrvatskoga mentaliteta i društva ne zamiriše na zagorjelo domoljublje, autor epifanijski u završnici nabraja sve pozitivne strane hrvatskog identiteta: 'domoljublje, žrtvovanje, ljubav prema majci, ispomoć, pravednost'. Iznova smo tako u sretnoj bajci esencija i stereotipova, u bezvremenskoj uravnilovki koja donosi smirenje, dok vani – u konkretnome prostoru i vremenu – bjesne pretvorbene pljačke, nacionalizam, korupcija, klijentelizam i sl. Koga briga, 'nama' je dobro i toplo, grije 'nas' vječna vatra hrvatskoga domoljublja.

'Rizik' znanja i argumentacije

Osobno (vidljivo je) nisam autorova istomišljenica u mnoštvu tema iz ove knjige, ne dijelim s njime niti razumijevanje samog pojma nacionalni identitet, jer – iako se načelno i Skoko (kao i ja) slaže da nacije trebaju biti političke tvorevine gdje je u prvom planu poštovanje zakona i državljanstvo, a ne etnička pripadnost – po meni to pretpostavlja demontažu nacionalizma i tuđmanovskog naslijeđa, uvažavanje heterogenosti ovdašnjih identiteta, veću inkluziju, dinamiku i sl. Različita su i naša viđenja uloge Crkve u društvu, Međugorja, nužnosti brendiranja države i sl., ali ima i nekolicina tema u kojima se čak slažemo: npr. u vrednovanju diplomatske tradicije Dubrovnika ili negativnim stereotipovima o ovdašnjim narodima. No stupanj podudarnosti nije mi presudan; ograničavajuće je, pa i autistično, čitati samo tekstove autora s kojima si svjetonazorski i politički usuglašen/a.

Ukratko, od Skoke nisam očekivala drukčije stavove, no ono što me iznenadilo u ovim tekstovima jesu dominantni pristup, diskurs, odsutnost argumentacije i lakoća besadržajnosti. Kao sveučilišni profesor i autor knjiga o temama identiteta, Božo Skoko mora da je dobro upućen u najvažnije suvremene teorije o identitetima, nacijama i nacionalizmu, imagologiji i problematici identifikacije i reprezentacije. Čitao je, vjerojatno i o njima predaje, Gellnera, Andersona, Hobsbawma, Smitha… ili Vrcana, Vjerana Katunarića i druge teoretičare s domaćeg terena.

Vodio je projekte, radio velika istraživanja o nacionalnim identitetima, putovao i gostovao kojekuda. Zna što su 'ubojiti identiteti', politike isključivosti i da 'nacionalizam nikad nije imao miran tijek' (Gellner) te da se linija između domoljubnih osjećanja i nacionalizma lako i često prelazi. Vjerojatno zna da država nije isto što i korporacija, pa da ključno pitanje hrvatskog identiteta ne može biti 'kako ga učiniti prepoznatljivim i dobro prodati u inozemstvu', već da je valjda najvažniji sadržaj i širina obuhvatnosti kolektivnog identiteta. Na koncu, zna i kolika je razlika između teorije i prakse u nekom povijesnom kontekstu i koliko su složene, osjetljive i manipulativne teme kojima se bavi.

Kad je sve tako, a vjerujem da jest: zašto onda piše tako kako piše, zašto ne nastoji (bez obzira na to što je riječ o kolumnama u novinama) primijeniti teoriju i znanje? Pa neka onda i demokršćanska, desna konzervativna ili koja već opcija dobije konačno svoga ideologa. Zašto prodaje mitsku bozu, zašto je sve tako površno, klišejizirano, indoktrinirajuće? Zašto nedostaje slike i tona? Zašto mu analize slične na promo tekstove kakva teorijskog amatera iz glossy brošura koje se nude u avionima? Kad već ima prosvjetiteljske porive i potrebu za demonstriranjem domoljublja te javno djeluje, zašto ne educira te svoje čitatelje i izlaži ih 'riziku' znanja, mišljenja i argumentacije.

Božo Skoko: Kakvi su Hrvati: Ogledi o hrvatskom identitetu, imidžu i neiskorištenim potencijalima, Fokus komunikacije, Zagreb, 2016.
Katarina Luketić