U proteklih je par godina dokumentarni program bio jedna od rijetkih stvari kojima se Hrvatska radiotelevizija mogla pohvaliti. U praznini programa koji vrluda između slabo gledanih vijesti i kontakt-emisija te slabo gledanih repriza domaćih serija i glazbenog programa, dokumentarni su se serijali, uz kvizove, isticali kao jedan od rijetkih domaćih proizvoda kojih se ne bismo posramili ni da se prikazuju od Kamčatke do Zelenortskih otoka. Od 'Betonskih spavača' preko 'Stambenog pitanja' i u skorije vrijeme prikazanih autorskih dokumentaraca nekih HTV-ovih kućnih autora, postalo je jasno da ako se ičemu dobrome možemo nadati u programu javne televizije, onda to dobro najčešće stiže iz dokumentarnog programa.

Osim kad ne stiže.

Sinoć prikazana prva epizoda serijala 'Je li moglo drugačije', serijala koji se prije početka prikazivanja novinarima neodređeno predstavio kao serijal o 'novijoj hrvatskoj povijesti' i događajima koji su je obilježili - uopće nije jedan od tih kvalitetnih izdanaka HTV-ova dokumentarnog programa. Upravo suprotno, ono što sam sinoć vidjela jedan je od najdosadnijih, najzbrkanijih i najbezvenijih dokumentaraca koje sam gledala u zadnje vrijeme. A novija hrvatska povijest, posebice onaj dio o kojemu je govorila ova epizoda, definitivno nije dosadna. Pretvorba i privatizacija i dalje su događaji koji nam većini nisu jasni, sve bi nas silno zanimalo kako su se provodile i svi bismo vrlo rado prozborili par riječi s njihovim najvećim junacima i dobitnicima, no nakon sinoćnje epizode nismo ništa pametniji niti imalo bolje informirani.

Vodeći se sad već klasičnom formom dokumentarca u kojem protagonisti sami prepričavaju i interpretiraju događaje jer je tako, kao, objektivnije (iako zapravo uopće nije), sinoćnja nam je epizoda serije 'Je li moglo drugačije?' pokazala kako je sve u to seriji MORALO biti drugačije jer je ovako bila potpuno negledljiva. Sugovornici koji se smjenjuju za dvije stolice u istoj prostoriji (na odjavnoj špici se vidjelo da je riječ o nekoj sobi u hotelu 'Palace'), Ivić Pašalić, Miroslav Kutle i još par zvučnih imena kameri objašnjava kako u pretvorbi - a pogotovo u njihovu sudjelovanju u njoj - nije bilo ničega spornog, bivši visoki dužnosnici koji priznaju da se u pretvorbi nekome pogodovalo, ali ne priznaju da su ovi od toga imali bilo kakve dobiti (na što gledatelj može reagirao samo s - wut?)... sve je to bilo toliko monotono i verglerski nalik mehaničkom instrumentu s uličnog sajma da sam već nakon petnaestak minuta izgubila sposobnost koncentracije.

Zapravo je zapanjujuće koliko je - barem se tako čini po prvoj epizodi - ta televizijska serija netelevizična i koliko svaki njezin kadar govori koliko su njezini autori nesvjesni televizijske produkcije iz istog žanra čak i s vlastite televizijske kuće, a da ne govorimo o nekim svjetskima. Cijelu prvu epizodu ovog serijala, naime, bilo je moguće odslušati kao radio-emisiju. Ona time ne bi bila ništa zanimljivija - vergleci pred kamerom i dalje bi zvučali kao vergleci, možda bismo se samo odmorili od njihova smiješnog premještanja po jednoj te istoj prostoriji u hotelu 'Palace' ne bi li izgledalo kao da su snimljeni na različitim mjestima - no gubitkom slike ne bismo izgubili baš nikakvu informaciju. Slika je u toj epizodi postojala samo zato da bi gledatelj svojoj ženi ili gledateljica svojem mužu mogla reći: 'Joj, vidi kak je Pašalić ostario' ili kao šarena crtarija koju klinci u prvom osnovne črčkaju uz domaću zadaću da bi ljepše izgledala.

O informacijama koje su prezentirane u epizodu bolje da i ne počinjem. Prepuštanje priče sugovornicima možda je dobra ideja kada se snima dokumentarac o nekom prošlom događaju koji je dobro dokumentiran i uglavnom objašnjen, pa ga se onda pokušava oživjeti i ilustrirati osobnim svjedočanstvima. No ovdje, u epizodi o pretvorbi, to je bila poprilično promašena ideja. Pretvorba i privatizacija uopće nisu do kraja razjašnjeni ni dobro dokumentirani događaji. Snimiti dokumentarac o njima tako da se priča prepusti onima koji su sudjelovali u tome znači repetirati istu priču kojom svi ti ljudi još od tog vremena nastoje zbaciti krivnju sa sebe, perpetuirati istu nebuloznu muljažu u kojoj nikome ništa nije jasno, a velikim njuškama to tako i odgovara. Ako ste, dakle, pogledali sinoćnju epizodu ovog serijala, ništa vam nije moglo postati jasnije, osim što vam je većina sugovornika govorila da se u privatizaciji i pretvorbi nije dogodilo ništa baš tako strašno nezakonito, a oni koji su tvrdili drugačije, to su činili bez nekih dodatnih razjašnjenja i bez istraživačkog rada dokumentarista koji bi ih poduprli.

Sve u svemu, serijal 'Je li moglo drugačije' ne da je mogao, nego je morao biti drugačiji jer je ovakav kakvim su nam ga prikazali sinoć - potpuno besmisleni gubitak vremena.